What do you think?
Rate this book
The Fig Tree
The Fig Tree is a multigenerational family saga, a tour de force spanning three generations from mid-20th century through the turbulent times in the Balkans until present day. Vojnović is a master storyteller, and while fateful choices made by his characters are often dictated by historical realities of the turbulent times they live in, at its heart this is an intimate story of family, of relationships, of love, freedom and the choices we make.
Winner of the Kresnik Award for best novel of the year 2017
Winner of the Župančič Award, the highest recognition of the City of Ljubljana for outstanding creation in the field of art and culture, 2017
Shortlisted for the Njegoš Award 2017
Winner of the Kresnik Award for best novel of the year 2017
Winner of the Župančič Award, the highest recognition of the City of Ljubljana for outstanding creation in the field of art and culture, 2017
Shortlisted for the Njegoš Award 2017
340 pages, Paperback
First published January 1, 2016
About the author
Goran Vojnović
19 books108 followersGoran Vojnović (rojen leta 1980 v Ljubljani) je filmski in televizijski režiser in scenarist. režiral je tri kratke filme (Fužine zakon, Sezona 90/91, Moj sin, seksualni manijak), z Markom Šantićem pa napisal scenarij za film Sretan put Nedine, ki je osvojil nagrado Srce Sarajeva in bil nominiran za nagrado evropske filmske akademije.
Kot filmski publicist sodeluje s številnimi filmskimi revijami in časopisom Dnevnik, kolumne pa objavlja na literarnem spletnem portalu beletrina.si in v študentski reviji Element. Leta 1998 je v samozaložbi izdal pesniško zbirko Lep je ta svet. Čefurji raus! je njegov prozni prvenec.
Kot filmski publicist sodeluje s številnimi filmskimi revijami in časopisom Dnevnik, kolumne pa objavlja na literarnem spletnem portalu beletrina.si in v študentski reviji Element. Leta 1998 je v samozaložbi izdal pesniško zbirko Lep je ta svet. Čefurji raus! je njegov prozni prvenec.
Ratings & Reviews
Friends & Following
Create a free account to discover what your friends think of this book!
Community Reviews
Displaying 1 - 30 of 136 reviews
February 16, 2021
Балканите са царството на мрака. На самоизмисления, лепкав мрак, в който се лутаме изплашени и без посока, и нищо не може да ни спаси от него, понеже сами сме си го създали, обяснили и раздули до безкрайност, и всъщност не искаме да напускаме зловещия му уют. Докато сме вътре, сме свободни от собствения си живот, от необходимостта да поемем отговорност за себе си и за тези около нас, от изборите си, от това да си блъскаме главата как да пробием път напред и да вървим по него. В мрака всичко е страшно и лесно. И ясно.
Това може би е тайната на тази така мистична балканска душевност? На всяко едно балканско безумие - от личните битови безумия до историческите трагедии? Или поне част от цялото. Отказвам да повярвам, че е всичко. Просто една от многото страховити приказки от тази част на света, която - ако повярваме и заживеем в нея - ще ни превърне във вечно изплашени деца, съсипващи всичко в и около себе си, и запокитващи го в пустотата.
Това може би е тайната на тази така мистична балканска душевност? На всяко едно балканско безумие - от личните битови безумия до историческите трагедии? Или поне част от цялото. Отказвам да повярвам, че е всичко. Просто една от многото страховити приказки от тази част на света, която - ако повярваме и заживеем в нея - ще ни превърне във вечно изплашени деца, съсипващи всичко в и около себе си, и запокитващи го в пустотата.
October 22, 2021
Aš nežinau kodėl Vojnović knygos nešmėžuoja visur kur tik gali šmėžuoti, ir nėra skaitomos visų, kurie galėtų jas skaityti, nes aš tai jau reikalauju dar daugiau jo vertimų! Kita vertus - gal tai ženklas, kad autoriaus knygos kiek kitokios, ne masėms, ne pop - aš nežinau, bet gal ir neverta ieškoti atsakymų, nes svarbiausia, kad aš jas jau suradau ir skaičiau.
Figmedis nei kiek nenusileido Jugoslavijai Mano Tėvynei, turėjo kažkokį bendrumą, artumą minėtajai, bet tikrai nebuvo banaliai vienodas. Ir tas gal labiausiai virpinęs išskirtinumas, abejose istorijose - man buvo iš pirmo žvilgsnio net neužčiuopiamas panašumas į mus pačius. Labai saviti ir jautrūs istoriniai - politiniai niuansai toli gražu nėra lengvai paaiškinami mūsų gyvenimų griovėjai, o apie tai ir buvo Figmedis. Knyga mėginanti papasakoti ne tik šeimos istoriją ar dramą, bet įvelianti tokį tikrovišką foną, jausmą ir tokias specifines detales, kad istorija niekaip negali pasirodyti melodramiška, netikra.
Turiu paminėti kad čia vienas tų retų atvejų - kai knygoje šokinėjimas per laikus buvo pavykęs, o pavykęs todėl, jog kažkoks organiškas, nejuntamas. Iš tiesų tik dabar, prisimindama šį kūrinį, suvokiau, kad autorius naudojosi pasakojimu iš kelių laiko perspektyvų. O visada sakiau, kad toks rašymo būdas galimas tik tikriems talentams, nes visais kitais atvejais - gaunasi banaliai, nuvalkiotai ir nuspėjamai.
Apskritai man patiko visas knygos stilius, dėstymas, sumanymas - kažkaip ne per daug abstrakčiai, o gyvenimiškai, ne per daug buitiškai, o kartais net šiek tiek poetiškai, ne perdėm apkrautai įvykiais, bet ir ne nuobodžiai besitampančiai; na stiprus, stiprus autoriaus balsas ir ryški, savita istorija. O dar skaityti teko po buvusios Jugoslavijos saule, kažkur horizonte stypsant kiparisams, ir nuolat gatvėse kvėpuojant salsvais figmedžių lapais. Įspūdis neišdildomas.
Figmedis nei kiek nenusileido Jugoslavijai Mano Tėvynei, turėjo kažkokį bendrumą, artumą minėtajai, bet tikrai nebuvo banaliai vienodas. Ir tas gal labiausiai virpinęs išskirtinumas, abejose istorijose - man buvo iš pirmo žvilgsnio net neužčiuopiamas panašumas į mus pačius. Labai saviti ir jautrūs istoriniai - politiniai niuansai toli gražu nėra lengvai paaiškinami mūsų gyvenimų griovėjai, o apie tai ir buvo Figmedis. Knyga mėginanti papasakoti ne tik šeimos istoriją ar dramą, bet įvelianti tokį tikrovišką foną, jausmą ir tokias specifines detales, kad istorija niekaip negali pasirodyti melodramiška, netikra.
Turiu paminėti kad čia vienas tų retų atvejų - kai knygoje šokinėjimas per laikus buvo pavykęs, o pavykęs todėl, jog kažkoks organiškas, nejuntamas. Iš tiesų tik dabar, prisimindama šį kūrinį, suvokiau, kad autorius naudojosi pasakojimu iš kelių laiko perspektyvų. O visada sakiau, kad toks rašymo būdas galimas tik tikriems talentams, nes visais kitais atvejais - gaunasi banaliai, nuvalkiotai ir nuspėjamai.
Apskritai man patiko visas knygos stilius, dėstymas, sumanymas - kažkaip ne per daug abstrakčiai, o gyvenimiškai, ne per daug buitiškai, o kartais net šiek tiek poetiškai, ne perdėm apkrautai įvykiais, bet ir ne nuobodžiai besitampančiai; na stiprus, stiprus autoriaus balsas ir ryški, savita istorija. O dar skaityti teko po buvusios Jugoslavijos saule, kažkur horizonte stypsant kiparisams, ir nuolat gatvėse kvėpuojant salsvais figmedžių lapais. Įspūdis neišdildomas.
October 17, 2022
Поредната хубава книга от каталога на издателство ICU. Корицата е вълшебна. Живко Петров е уловил енергията на книгата на 100%
Ядран губи дядо си и така започва неговото пътешествие през годините и спомените му за отминалото време, когато още я има Югославия, за изборите, които е правил и за всички събития довели го до днес и сега.
Изключително много ми хареса стила на Горан Войнович. Историята се разгръща бавно и спокойно и макар да има своите драматични моменти, на мен ми подейства много заземяващо и успокояващо.
Проследяваме историята на три двойки:
Бабата и дядото - Яна и Александър
Майката и бащата - Весна и Сафет
Внук и снаха - Ядран и Аня
Макар автора да прескача между трите двойки и годините не ми беше объркващо и във всеки момент знаех за кого чета.
Много хубава семейна история за корените, изборите и смелостта да останеш.
Ядран губи дядо си и така започва неговото пътешествие през годините и спомените му за отминалото време, когато още я има Югославия, за изборите, които е правил и за всички събития довели го до днес и сега.
Изключително много ми хареса стила на Горан Войнович. Историята се разгръща бавно и спокойно и макар да има своите драматични моменти, на мен ми подейства много заземяващо и успокояващо.
Проследяваме историята на три двойки:
Бабата и дядото - Яна и Александър
Майката и бащата - Весна и Сафет
Внук и снаха - Ядран и Аня
Макар автора да прескача между трите двойки и годините не ми беше объркващо и във всеки момент знаех за кого чета.
Много хубава семейна история за корените, изборите и смелостта да останеш.
January 26, 2021
„Смокинята“ е от книгите, които прочиташ и не пускаш. И започваш втори път. Или колкото пъти ти е нужно. Защото сюжетът е обвивка, а за да стигнеш до узрялата месеста вътрешност, трябва деликатно небце, чисти сетива и да не бързаш.
Винаги е по-лесно, когато един автор вече те е спечелил. Горан ме спечели с „Югославия, моя страна“ и затова започнах да чета „Смокинята“ с доверие. Знаех, че той може. Но не очаквах да може чак толкова, че да нямам насита и да препрочитам, подчертавам, споделям, цитирам.
В „Смокинята“ един дядо умира и в деня на смъртта му един внук се опитва да разбере откъде и накъде тече собственият му живот. Търси отговор на днешните си въпроси, като се заравя в родовата памет, в житейската история на семейството си. Преплитат се историите на Александър и Яна (бабата и дядото), Весна и Сафет (майката и бащата), Ядран и Аня (внукът и снахата), покрай тях роднини, животи, Балкани, войни, разделения, любови, вътрешни драми и външни разочарования, понякога щастие, но за кратко.
Книга, в която личното, моето и голямото, онова на всички, са омесени и се допълват и провокират взаимно. Книга за нас и нашите болки. За смъртта като „едра, презряла смокиня, откъснала се от клона под тежестта на насъбралите се в нея сокове“. За старостта, но в нейната изящна крехкост:
„Ръката ѝ се раздвижи и потърси долния край на пижамата му, мина с пръсти под него и докосна кожата му. Пълзеше бавно през обраслите му гърди. Той затвори очи, но веднага ги отвори отново. Искаше да види бръчките ѝ, сивите ѝ пооредели коси и старческите ѝ петна. Не искаше да я разкрасява с образи от спомените. Искаше да чувства грапавината на треперещите ѝ ръце и я гледаше право в състареното лице, което му се струваше по-красиво от всякога.“
В особено голяма степен „Смокинята“ е книга за свободата, която е „в променянето, в подвеждането, в доизмислянето, в залъгването. На себе си и на другите. Това е свободата. Да се виждаш какъвто искаш да бъдеш, а не какъвто те виждат другите. Не сме свободни, защото приемаме образа си в огледалото“. Героите на Войнович изпитват неудържим копнеж по свободата и този копнеж има силата да промени хода на живота им. Често на висока цена. Има ли твърде висока цена за свободата? Не и ако свободата е пътят към мястото, където можеш да почувстваш себе си пълноценен и цял. Защото осъзнаването на страховитата на пръв поглед истина, че „не е нужно да си сам, за да си самотен“, неизбежно води до увереността, че е възможно да си напълно осъществен и в хармония, дори сам.
Какво още има в „Смокинята“? Тишина – много тишина и простор. Изящните дълги изречения на Горан, безкрайно дълги, цели страници, забавят темпото, леят се като босненската река Уна през сетивата ти и имаш нужда да ги четеш без бързане, защото те водят не само към героите, но и към теб самия, докато ги поглъщаш. Казват ти толкова много и толкова наведнъж, че имаш нужда да спреш, да подишаш, да помълчиш. Да попиеш всяка сричка и да я оставиш да отзвучи.
Тези изречения изливат наранено его, премълчани обиди, разочарования, проблясъци на щастие, сблъсък на характери и накрая изкристализират в заключението: „Всичко е от обич. Само любовта не е от обич“. Смълчана, осмислям силата на тези думи.
За малко да забравя, смокинята от заглавието. Каква мощна метафора на живота.
„Бях твърде високо. Всяко мое движение разклащаше короната и всеки миг можех да се сгромолясам долу, но продължавах да се протягам безгрижно на всички страни, както когато бях дете и вярвах, че нищо не може да ми се случи. Накланях се ту на едната, ту на другата страна и опипвах клоните, които можех да достигна с ръцете си.
Бях решен да обърна всички листа на дървото. Знаех, че моята смокиня се крие под едно от тях и ще я достигна, ако само още малко се протегна, ако само още малко се преместя, ако успея да сграбча и придърпам към себе си и онзи буен клон там накрая. Само още малко по-високо да се покатеря. Там, горе, на онзи тънък клон, със сигурност е смокинята, която търся. Смокинята, която ще откъсна тази нощ.“
Чудесен превод на Лилия Мързликар, доошлайфан от редакторката Людмила Миндова. Горан Войнович има силен глас на български.
Винаги е по-лесно, когато един автор вече те е спечелил. Горан ме спечели с „Югославия, моя страна“ и затова започнах да чета „Смокинята“ с доверие. Знаех, че той може. Но не очаквах да може чак толкова, че да нямам насита и да препрочитам, подчертавам, споделям, цитирам.
В „Смокинята“ един дядо умира и в деня на смъртта му един внук се опитва да разбере откъде и накъде тече собственият му живот. Търси отговор на днешните си въпроси, като се заравя в родовата памет, в житейската история на семейството си. Преплитат се историите на Александър и Яна (бабата и дядото), Весна и Сафет (майката и бащата), Ядран и Аня (внукът и снахата), покрай тях роднини, животи, Балкани, войни, разделения, любови, вътрешни драми и външни разочарования, понякога щастие, но за кратко.
Книга, в която личното, моето и голямото, онова на всички, са омесени и се допълват и провокират взаимно. Книга за нас и нашите болки. За смъртта като „едра, презряла смокиня, откъснала се от клона под тежестта на насъбралите се в нея сокове“. За старостта, но в нейната изящна крехкост:
„Ръката ѝ се раздвижи и потърси долния край на пижамата му, мина с пръсти под него и докосна кожата му. Пълзеше бавно през обраслите му гърди. Той затвори очи, но веднага ги отвори отново. Искаше да види бръчките ѝ, сивите ѝ пооредели коси и старческите ѝ петна. Не искаше да я разкрасява с образи от спомените. Искаше да чувства грапавината на треперещите ѝ ръце и я гледаше право в състареното лице, което му се струваше по-красиво от всякога.“
В особено голяма степен „Смокинята“ е книга за свободата, която е „в променянето, в подвеждането, в доизмислянето, в залъгването. На себе си и на другите. Това е свободата. Да се виждаш какъвто искаш да бъдеш, а не какъвто те виждат другите. Не сме свободни, защото приемаме образа си в огледалото“. Героите на Войнович изпитват неудържим копнеж по свободата и този копнеж има силата да промени хода на живота им. Често на висока цена. Има ли твърде висока цена за свободата? Не и ако свободата е пътят към мястото, където можеш да почувстваш себе си пълноценен и цял. Защото осъзнаването на страховитата на пръв поглед истина, че „не е нужно да си сам, за да си самотен“, неизбежно води до увереността, че е възможно да си напълно осъществен и в хармония, дори сам.
Какво още има в „Смокинята“? Тишина – много тишина и простор. Изящните дълги изречения на Горан, безкрайно дълги, цели страници, забавят темпото, леят се като босненската река Уна през сетивата ти и имаш нужда да ги четеш без бързане, защото те водят не само към героите, но и към теб самия, докато ги поглъщаш. Казват ти толкова много и толкова наведнъж, че имаш нужда да спреш, да подишаш, да помълчиш. Да попиеш всяка сричка и да я оставиш да отзвучи.
Тези изречения изливат наранено его, премълчани обиди, разочарования, проблясъци на щастие, сблъсък на характери и накрая изкристализират в заключението: „Всичко е от обич. Само любовта не е от обич“. Смълчана, осмислям силата на тези думи.
За малко да забравя, смокинята от заглавието. Каква мощна метафора на живота.
„Бях твърде високо. Всяко мое движение разклащаше короната и всеки миг можех да се сгромолясам долу, но продължавах да се протягам безгрижно на всички страни, както когато бях дете и вярвах, че нищо не може да ми се случи. Накланях се ту на едната, ту на другата страна и опипвах клоните, които можех да достигна с ръцете си.
Бях решен да обърна всички листа на дървото. Знаех, че моята смокиня се крие под едно от тях и ще я достигна, ако само още малко се протегна, ако само още малко се преместя, ако успея да сграбча и придърпам към себе си и онзи буен клон там накрая. Само още малко по-високо да се покатеря. Там, горе, на онзи тънък клон, със сигурност е смокинята, която търся. Смокинята, която ще откъсна тази нощ.“
Чудесен превод на Лилия Мързликар, доошлайфан от редакторката Людмила Миндова. Горан Войнович има силен глас на български.
April 4, 2023
Обичам мащабни семейни романи, които разказват историите на няколко поколения, а ако човек внимава наистина в разказа, ще види повтарящи се модели на поведение, нишки, обременени семейни динамики. Смъртта на дядото Александър отваря кутията на спомените и тайните, които неговият внук Ядран се опитва да вкара в логичен разказ. Така той се старае да обясни сам на себе си кой е, откъде е дошъл и какви са били неговите родители, любимата баба, защо съпругата му го Аня го напуска и какво би могло да предложи бъдещето, ако миналото не се обясни. Някъде там е и неговият баща, който също един ден е напуснал дома, без дори да остави бележка.
Войнович няма как да не даде и политически контекст - разпадането на Югославия, една болезнена рана в историята, която умело се преплита с разпада на човешките отношения. Много основна тема е и паметта - не само световн��та, но и индивидуалната човешка трагедия, когато спомените ни напускат. Какво става с тях, когато вече не се съхраняват никъде?
Някои читатели се оплакват, че са изгубили нишката от имена и истории, но за мен това изобщо не беше проблем, тъкмо напротив - напълно се потопих в романа, не исках да приключва.
"...и всички тези животи са се съединили у теб, цялото съжаление, копнежите, разкаянието, отчаянието и разочарованията, всичко това сега е у теб и ти продължаваш да ги изживяваш, сякаш никой от тези хора не е умрял, сякаш всичките тези хора са уловени в теб като насекоми в кехлибар, замразени във времето."
"Смокинята" е като стара черно-бяла снимка, която намираш в скрина на бабината къща. Гледаш я и ехото от историите на всички твои предци се преплитат, напират да се превърнат в разказ, който да остане за тези след теб. Мисля, че Войнович е изпълнил един изключително важен дълг.
Войнович няма как да не даде и политически контекст - разпадането на Югославия, една болезнена рана в историята, която умело се преплита с разпада на човешките отношения. Много основна тема е и паметта - не само световн��та, но и индивидуалната човешка трагедия, когато спомените ни напускат. Какво става с тях, когато вече не се съхраняват никъде?
Някои читатели се оплакват, че са изгубили нишката от имена и истории, но за мен това изобщо не беше проблем, тъкмо напротив - напълно се потопих в романа, не исках да приключва.
"...и всички тези животи са се съединили у теб, цялото съжаление, копнежите, разкаянието, отчаянието и разочарованията, всичко това сега е у теб и ти продължаваш да ги изживяваш, сякаш никой от тези хора не е умрял, сякаш всичките тези хора са уловени в теб като насекоми в кехлибар, замразени във времето."
"Смокинята" е като стара черно-бяла снимка, която намираш в скрина на бабината къща. Гледаш я и ехото от историите на всички твои предци се преплитат, напират да се превърнат в разказ, който да остане за тези след теб. Мисля, че Войнович е изпълнил един изключително важен дълг.
February 7, 2022
3,5/5
Iš pradžių pagalvojau, kad tai bus viena iš tų knygų, kuria pradedi bodėtis skaitydamas, bet vis dėlto perskaitai, nes vis tiki (pradžioje – kad antroje pusėje knyga įtrauks; įpusėjus – kad pabaiga nustebins) ir su tuo tikėjimu baigi knygą. Būta tiesos ir šį kartą: antroji romano pusė man buvo kur kas įdomesnė. O gal tiesiog pripratau... Ir pavadinimas pagaliau pasirodė prasmingas, meistriškai įkomponuotas į siužetą.
Knyga apie praeities paieškas ir tuo pačiu (kaip nekeista) bėgimą nuo praeities. Stilius neblogas, nors nustebina superilgi sakiniai, užimantys puslapį, netikėti perėjimai iš trečio asmens į aš, siužeto netolygumas, net padrikumas, šokinėjant per laikus. Daug nepagrindinių veikėjų, bet prie to nesunkiai priprantama. Įdomios, nestandartinės trijų kartų (senelio, motinos ir anūko) meilės istorijos. Visus ne paprastus, gan sudėtingus šeimyninius santykius lydi (tarsi vainikuoja) kažkada ištarti senelio žodžiai: „Nereikia būti vienam, kad pasijustum vienišas“. Lyg koks giminės prakeiksmas, nes „laisvė yra visų iliuzijų iliuzija, kitas vienatvės pavadinimas“...
Knygos pabaigoje pasakotojas pareiškia: „Prisipažįstu, Ania, mano istorija yra didelis melas, paprasta pasaka prieš naktį, kuri užliūliuoja mano sąžinę, nes ji tokia logiška ir suprantama, joje viskas susisieja ir nepažeidžia sekos, ir dabartis joje tėra praeities pasekmė“. Suprask kaip nori: gal autorius nuoširdus ir pagaliau prisipažįsta, kad visa, kas parašyta, netiesa, bet kam tas prisipažinimas, juk knyga neįvardyta dokumentine ar autobiografine?
Tiems skaitytojams, kurie domisi tapatybės paieškomis, knyga tikrai gali būti (ir yra!) įdomi, nors mums – lietuviams – tokia tapatybės paieška, skirtingai negu buvusios Jugoslavijos žmonėms, nelabai aktuali (juk tie, kurie gyvenome anais laikais, nesutapatinome savęs su kirgizais, azerbaidžaniečiais ar evenkais (tuo labiau nepergyvename dėl prarastos žemaičių, aukštaičių, dzūkų ar suvalkiečių tapatybės). Be abejo, nepatyrėme mes ir tokios griūties, kaip slovėnų, serbų, kroatų ir bosnių tautos. Ir tokio priešiškumo, koks buvo iki tos griūties, kai slovėnai juokaudavo: ant užeigos durų užrašyta „Šunims ir bosniams užeiti draudžiama“ – kuo žmonėms užkliuvo šunys?
„Neužkabino“ manęs šis romanas, trūko veiksmo dinamikos, intrigos, įtaigumo, bet visai nesistebiu, kad labai daug puikių vertinimų (nors objektyvumo dėlei reikia pridurti, kad nemažai ir 3 žv.). Jeigu kam pasirodys, kad 7 balai labai subjektyvus vertinimas, – sutinku.
Nežinau kodėl, bet iš visų protingų minčių, pateiktų romane, man įstrigo: „Tas, kas nuo beprotybės bėga į beprotnamį, turėtų būti beprotis.“
Iš pradžių pagalvojau, kad tai bus viena iš tų knygų, kuria pradedi bodėtis skaitydamas, bet vis dėlto perskaitai, nes vis tiki (pradžioje – kad antroje pusėje knyga įtrauks; įpusėjus – kad pabaiga nustebins) ir su tuo tikėjimu baigi knygą. Būta tiesos ir šį kartą: antroji romano pusė man buvo kur kas įdomesnė. O gal tiesiog pripratau... Ir pavadinimas pagaliau pasirodė prasmingas, meistriškai įkomponuotas į siužetą.
Knyga apie praeities paieškas ir tuo pačiu (kaip nekeista) bėgimą nuo praeities. Stilius neblogas, nors nustebina superilgi sakiniai, užimantys puslapį, netikėti perėjimai iš trečio asmens į aš, siužeto netolygumas, net padrikumas, šokinėjant per laikus. Daug nepagrindinių veikėjų, bet prie to nesunkiai priprantama. Įdomios, nestandartinės trijų kartų (senelio, motinos ir anūko) meilės istorijos. Visus ne paprastus, gan sudėtingus šeimyninius santykius lydi (tarsi vainikuoja) kažkada ištarti senelio žodžiai: „Nereikia būti vienam, kad pasijustum vienišas“. Lyg koks giminės prakeiksmas, nes „laisvė yra visų iliuzijų iliuzija, kitas vienatvės pavadinimas“...
Knygos pabaigoje pasakotojas pareiškia: „Prisipažįstu, Ania, mano istorija yra didelis melas, paprasta pasaka prieš naktį, kuri užliūliuoja mano sąžinę, nes ji tokia logiška ir suprantama, joje viskas susisieja ir nepažeidžia sekos, ir dabartis joje tėra praeities pasekmė“. Suprask kaip nori: gal autorius nuoširdus ir pagaliau prisipažįsta, kad visa, kas parašyta, netiesa, bet kam tas prisipažinimas, juk knyga neįvardyta dokumentine ar autobiografine?
Tiems skaitytojams, kurie domisi tapatybės paieškomis, knyga tikrai gali būti (ir yra!) įdomi, nors mums – lietuviams – tokia tapatybės paieška, skirtingai negu buvusios Jugoslavijos žmonėms, nelabai aktuali (juk tie, kurie gyvenome anais laikais, nesutapatinome savęs su kirgizais, azerbaidžaniečiais ar evenkais (tuo labiau nepergyvename dėl prarastos žemaičių, aukštaičių, dzūkų ar suvalkiečių tapatybės). Be abejo, nepatyrėme mes ir tokios griūties, kaip slovėnų, serbų, kroatų ir bosnių tautos. Ir tokio priešiškumo, koks buvo iki tos griūties, kai slovėnai juokaudavo: ant užeigos durų užrašyta „Šunims ir bosniams užeiti draudžiama“ – kuo žmonėms užkliuvo šunys?
„Neužkabino“ manęs šis romanas, trūko veiksmo dinamikos, intrigos, įtaigumo, bet visai nesistebiu, kad labai daug puikių vertinimų (nors objektyvumo dėlei reikia pridurti, kad nemažai ir 3 žv.). Jeigu kam pasirodys, kad 7 balai labai subjektyvus vertinimas, – sutinku.
Nežinau kodėl, bet iš visų protingų minčių, pateiktų romane, man įstrigo: „Tas, kas nuo beprotybės bėga į beprotnamį, turėtų būti beprotis.“
June 2, 2021
"Važiavo vis lėčiau, panūdęs ištęsti kelią į tikslą. Niekur nenorėjo atvažiuoti. Nieko nenorėjo sutikti. Ūmai užsimanė, kad nebebūtų ir jos, ir kad Momjane jį pasitiktų tušti namai ir jis juose pranyktų. Jeigu juose būtų ji, jo Jana, galbūt viskas būtų kitaip, bet toji, pas kurią važiavo, buvo nebe ji. Šitos jis prisibijojo, nes ji nesuprato, ką tylomis jai pasako. Negalėjo priprasti prie jos žvilgsnio, neįmanomo išskaityti. Tai buvo užmaršties žvilgsnis. Kiek jo, savo vyro, ji jau užmiršo, kiek dar užmirš?"
Šių metų viena geriausių mano skaitytų knygų, kuri tiesiog emociškai ištaškė ir privertė vėl susimąstyti, kad galbūt ir tiesa, jog net 15 proc. mano DNR priklauso Balkanams (oi tie mano protėviai...). Balkanų literatūros vertimų nėra daug, todėl tik dabar pažindinuosi su to regiono literatūra (taip, eilėje jau "Jugoslavija, mano tėvyne") ir vis galvoju, kad man jos bus maža ir maža. Iš tikro, kiek mažai mes žinome apie to krašto istoriją, žmonių gyvenimus, kiek dar daug pas mus stereotipų sklando, kuomet bandome bent žvilgtelėti ton pusėn. Kažkas kažką kažkur kažkada girdėjo. Vieni buvo per maži, kad suprastų, kitiems nesinorėjo gilintis. Dabar tai tik kurortiniai regionai arba teritorijos, į kurias geriau nekelti kojos. Ir, užmarštis bei, dažnu atveju, perrašinėjama istorija, kurios paraštėse lieka pavienių žmonių gyvenimai. Tik figmedžiai kasmet vis brandina ir brandina vaisius, stebėdami pro šalį lekiančius ieškančiųjų savo vietos pasaulyje likimus.
"- Atsikeršijo iš meilės. Esu įsitikinęs. Kitos priežasties nėra ir negali būti. Jos meilė turėjo prabilti. Ji per ilgai tylėjo. Ir Aleksandras nusižudė iš meilės. Jam pasidarė neištveriama mintis, kad žmogų, kurį mylėjo užvis labiausiai, įskaudino taip stipriai, jog šis panoro su juo skirtis. Jis per daug stipriai mylėjo senelė, kad būtų galėjęs gyventi tai žinodamas.
- Vadinasi, viskas įvyko iš meilės.
- Visada viskas iš meilės. Tik meilė nėra iš meilės."
Šių metų viena geriausių mano skaitytų knygų, kuri tiesiog emociškai ištaškė ir privertė vėl susimąstyti, kad galbūt ir tiesa, jog net 15 proc. mano DNR priklauso Balkanams (oi tie mano protėviai...). Balkanų literatūros vertimų nėra daug, todėl tik dabar pažindinuosi su to regiono literatūra (taip, eilėje jau "Jugoslavija, mano tėvyne") ir vis galvoju, kad man jos bus maža ir maža. Iš tikro, kiek mažai mes žinome apie to krašto istoriją, žmonių gyvenimus, kiek dar daug pas mus stereotipų sklando, kuomet bandome bent žvilgtelėti ton pusėn. Kažkas kažką kažkur kažkada girdėjo. Vieni buvo per maži, kad suprastų, kitiems nesinorėjo gilintis. Dabar tai tik kurortiniai regionai arba teritorijos, į kurias geriau nekelti kojos. Ir, užmarštis bei, dažnu atveju, perrašinėjama istorija, kurios paraštėse lieka pavienių žmonių gyvenimai. Tik figmedžiai kasmet vis brandina ir brandina vaisius, stebėdami pro šalį lekiančius ieškančiųjų savo vietos pasaulyje likimus.
"- Atsikeršijo iš meilės. Esu įsitikinęs. Kitos priežasties nėra ir negali būti. Jos meilė turėjo prabilti. Ji per ilgai tylėjo. Ir Aleksandras nusižudė iš meilės. Jam pasidarė neištveriama mintis, kad žmogų, kurį mylėjo užvis labiausiai, įskaudino taip stipriai, jog šis panoro su juo skirtis. Jis per daug stipriai mylėjo senelė, kad būtų galėjęs gyventi tai žinodamas.
- Vadinasi, viskas įvyko iš meilės.
- Visada viskas iš meilės. Tik meilė nėra iš meilės."
October 11, 2020
I started to feel suffocated. On the ground in front of me I could see a plump, ripe fig, torn by the weight of its juice from the branch. I looked at it, decomposing sadly on the ground, and my eyes clouded over. I slumped down onto the ground, keeping my back against the tree, and let my head sink down towards my lap. It finally hit me that Grandad was gone.
The Fig Tree is Olivia Hellewell's translation of Goran Vojnović's Figa, which won the Kresnik Prize for best Slovenian novel in 2017 from the wonderful Istros Books.
The story is narrated by Jadran, born in 1979 and now in his 30s and living in Ljubljana in Slovenia where he works on a basketball statistics website designed to aid gamblers. It spans four generations of his family and across Bosnia, Serbia and Croatia, starting with the story of how his maternal grandfather, Alexsandar came form Belgrade to settle in the small village of Momjan, near to the town of Buje in Croatia in 1955.
The story then jumps to the present, following the death of his grandfather, as Jadran contemplates the fig tree his garden in Momjan:
But before my mind could be flooded with sweet memories of harvesting figs, I saw Grandad scaling the thick, strong branches of the fig tree, as if seeing a tomorrow that would never come; I saw his hands picking the ripe fruit hidden behind large, leathery leaves. I saw him pick up the phone and let Mum know that the figs were ripe, that she ought to come and get some. He knew that she wouldn't, but he also knew how much she loved figs, and it was one of those rare phone calls that brought him joy.
As the novel continues Jadran pieces together the story of his family's life, from what he knows and his own supposition, trying to piece together various puzzles
- why his great-grandmother, a single parent, suddenly, in 1937 and when Alexsander was 12, decided to seduce and marry a dentist in Novi Sad in Serbia, confer his name on her son, then soon after run-away to Belgrade;
- why his grandfather spent a year in Egypt, against his grandmother's wishes, and how this related to his grandmother's descent into dementia just before his return;
- why his father, Safat, as the Yugoslav wars began, abruptly left his wife and peaceful Slovenia, and returned to his ancestral home in Otoka in war-torn Bosnia, and why his mother, Vesna, blamed his grandfather;
- why his own wife left him recently before returning.
- and how this all relates to both the history of the former Yugoslavia and his own story. Indeed as his wife tells him, the story he composes is largely invented in self-justification:
Now I think that you've woven your life into one great big story in your head; you've spun a huge, hefty tome in order to create a connecting thread in all the chaos, you've woven us all in with you, me and my family too, just so you can find sense in your own nonsense, to prove to yourself that what happened to Aleksandar and Jana was connected to what happened to Vesna and Safet, and that all of it is connected to us and to you and what you're feeling. I think you've convinced yourself that you are the logical conclusion of everything that happened in Momjan, Otoka, Ljubljana, in Buje and wherever else; that all those lives join together in you; all the regret, remorse, longing, despair and disappointment, all of that is now within you, and lives on inside you, as if none of those people had ever died, as if all of those people were trapped inside you, like in a closet, frozen in time.
Invented or otherwise, the novel portrays some wonderfully drawn characters, such as Safat, in his self-imposed exile from his family and friends in Slovenia, reading the obituaries in the daily paper Delo, sent at considerable expense to him from Ljubljana, to see the fate of those he once knew:
He felt like a child filling an album with footballers' faces; an album that when opened, always had new pages, waiting to be filled. There were more and more names searching for a face.
Or this of his grandfather and his reading habits:
I took a book from the footstool, the one my grandad used as a bedside table, and opened it at the page marked by a shred of newspaper. He had never been one for leather, cotton or paper bookmarks, and so rather than between pages they rotted away in untidy drawers and other ransacked corners of his house, while other flat or pointed objects at hand — pencils, toothpicks, coins — would perform the task instead. His later life amounted to the sum of insignificant details: stains encrusted on shirts, clumps of food on plates, different coloured shoelaces, burnt-out lightbulbs, chipped glasses, old biros, out-of-date I.D cards, faded horoscopes, keys without keyrings and keyrings without keys. All of these were tiny trivialities of no consequence — things he was not inclined to waste his limited time on.
Yet in spite of the boundless freedom granted to objects in his house, where beach towels would bask on the bedroom floor and dictionaries would relax on the toilet cistern, my scatterbrained Grandad was an incredibly disciplined reader. Never would he stop reading in the middle of a page, least of all mid-sentence. Neither the doorbell nor a stew boiling over on the stove would interrupt his reading. He always read a chapter from start to finish, but if the chapters were too long, he would stop reading at the end of the first sentence on the left-hand side. It was therefore easy to establish which had been the last sentence he ever read in his life.
I opened the book that I'd found on the footstool at the place marked by a piece of newspaper. At the top of the left-hand page was only the last part of the sentence, so I turned back and read the paragraph from beginning to end:
Of course this wonderful prose comes courtesy of Hellewell's excellent translation. She also led a Slovenian-English translation workshops at the BCLT Literary Translation Summer School in Norwich in July 2019, and the passages the group translated together are included, unamended, in this final edition, including this one as Jadran recall his first visit, aged 16, to Bosnia to see his father:
The first ruined house never leaves your mind, the first burnt out village you pass through is etched into your memory and all the ruins you see afterwards fade away over time; you know they used to be there, you know you saw them, but they cannot be recalled. After a while you don’t even see the ruined houses, it’s as if they were untouched, or were never there at all, but the first house and the first village remain, and so I keep returning to that window on the bus to Bihać, unable to look away from the charred gaping windows and the bare blackened walls, from the invisible faces moving through violently ripped open rooms, where stoves were once inevitably full of leftovers stuck to the bottom of trays, and where sideboards displayed delicate china coffee cups, patiently waiting, year after year, never used because war, as it always does, arrived before their special occasion.
An excellent novel and a good prompt for me to read more of Goran Vojnović's work.
The Fig Tree is Olivia Hellewell's translation of Goran Vojnović's Figa, which won the Kresnik Prize for best Slovenian novel in 2017 from the wonderful Istros Books.
The story is narrated by Jadran, born in 1979 and now in his 30s and living in Ljubljana in Slovenia where he works on a basketball statistics website designed to aid gamblers. It spans four generations of his family and across Bosnia, Serbia and Croatia, starting with the story of how his maternal grandfather, Alexsandar came form Belgrade to settle in the small village of Momjan, near to the town of Buje in Croatia in 1955.
The story then jumps to the present, following the death of his grandfather, as Jadran contemplates the fig tree his garden in Momjan:
But before my mind could be flooded with sweet memories of harvesting figs, I saw Grandad scaling the thick, strong branches of the fig tree, as if seeing a tomorrow that would never come; I saw his hands picking the ripe fruit hidden behind large, leathery leaves. I saw him pick up the phone and let Mum know that the figs were ripe, that she ought to come and get some. He knew that she wouldn't, but he also knew how much she loved figs, and it was one of those rare phone calls that brought him joy.
As the novel continues Jadran pieces together the story of his family's life, from what he knows and his own supposition, trying to piece together various puzzles
- why his great-grandmother, a single parent, suddenly, in 1937 and when Alexsander was 12, decided to seduce and marry a dentist in Novi Sad in Serbia, confer his name on her son, then soon after run-away to Belgrade;
- why his grandfather spent a year in Egypt, against his grandmother's wishes, and how this related to his grandmother's descent into dementia just before his return;
- why his father, Safat, as the Yugoslav wars began, abruptly left his wife and peaceful Slovenia, and returned to his ancestral home in Otoka in war-torn Bosnia, and why his mother, Vesna, blamed his grandfather;
- why his own wife left him recently before returning.
- and how this all relates to both the history of the former Yugoslavia and his own story. Indeed as his wife tells him, the story he composes is largely invented in self-justification:
Now I think that you've woven your life into one great big story in your head; you've spun a huge, hefty tome in order to create a connecting thread in all the chaos, you've woven us all in with you, me and my family too, just so you can find sense in your own nonsense, to prove to yourself that what happened to Aleksandar and Jana was connected to what happened to Vesna and Safet, and that all of it is connected to us and to you and what you're feeling. I think you've convinced yourself that you are the logical conclusion of everything that happened in Momjan, Otoka, Ljubljana, in Buje and wherever else; that all those lives join together in you; all the regret, remorse, longing, despair and disappointment, all of that is now within you, and lives on inside you, as if none of those people had ever died, as if all of those people were trapped inside you, like in a closet, frozen in time.
Invented or otherwise, the novel portrays some wonderfully drawn characters, such as Safat, in his self-imposed exile from his family and friends in Slovenia, reading the obituaries in the daily paper Delo, sent at considerable expense to him from Ljubljana, to see the fate of those he once knew:
He felt like a child filling an album with footballers' faces; an album that when opened, always had new pages, waiting to be filled. There were more and more names searching for a face.
Or this of his grandfather and his reading habits:
I took a book from the footstool, the one my grandad used as a bedside table, and opened it at the page marked by a shred of newspaper. He had never been one for leather, cotton or paper bookmarks, and so rather than between pages they rotted away in untidy drawers and other ransacked corners of his house, while other flat or pointed objects at hand — pencils, toothpicks, coins — would perform the task instead. His later life amounted to the sum of insignificant details: stains encrusted on shirts, clumps of food on plates, different coloured shoelaces, burnt-out lightbulbs, chipped glasses, old biros, out-of-date I.D cards, faded horoscopes, keys without keyrings and keyrings without keys. All of these were tiny trivialities of no consequence — things he was not inclined to waste his limited time on.
Yet in spite of the boundless freedom granted to objects in his house, where beach towels would bask on the bedroom floor and dictionaries would relax on the toilet cistern, my scatterbrained Grandad was an incredibly disciplined reader. Never would he stop reading in the middle of a page, least of all mid-sentence. Neither the doorbell nor a stew boiling over on the stove would interrupt his reading. He always read a chapter from start to finish, but if the chapters were too long, he would stop reading at the end of the first sentence on the left-hand side. It was therefore easy to establish which had been the last sentence he ever read in his life.
I opened the book that I'd found on the footstool at the place marked by a piece of newspaper. At the top of the left-hand page was only the last part of the sentence, so I turned back and read the paragraph from beginning to end:
An eventful century or so ago, my paternal ancestors left behind what was then Galicia, the easternmost province of the Austro-Hungarian Empire (now Western Ukraine), and resettled in Bosnia, which had recently been annexed to the Hapsburg domain. My peasant forebears brought with them a few beehives, an iron plough, many songs about leaving home, and a recipe for perfect borscht, a dish previously unknown in that part of the world.
Of course this wonderful prose comes courtesy of Hellewell's excellent translation. She also led a Slovenian-English translation workshops at the BCLT Literary Translation Summer School in Norwich in July 2019, and the passages the group translated together are included, unamended, in this final edition, including this one as Jadran recall his first visit, aged 16, to Bosnia to see his father:
The first ruined house never leaves your mind, the first burnt out village you pass through is etched into your memory and all the ruins you see afterwards fade away over time; you know they used to be there, you know you saw them, but they cannot be recalled. After a while you don’t even see the ruined houses, it’s as if they were untouched, or were never there at all, but the first house and the first village remain, and so I keep returning to that window on the bus to Bihać, unable to look away from the charred gaping windows and the bare blackened walls, from the invisible faces moving through violently ripped open rooms, where stoves were once inevitably full of leftovers stuck to the bottom of trays, and where sideboards displayed delicate china coffee cups, patiently waiting, year after year, never used because war, as it always does, arrived before their special occasion.
An excellent novel and a good prompt for me to read more of Goran Vojnović's work.
December 31, 2021
goran vojnović here are my therapy bills<3
nikol si ne bi mislila, da bom jokala ob branju maturitetne knjige, but it's 1am and here we are
nikol si ne bi mislila, da bom jokala ob branju maturitetne knjige, but it's 1am and here we are
March 20, 2023
“Ir kas pasakys, ar pirma saulė išvydo savo atspindį Nile, ar Nilas sužėravo saulėje…”
July 28, 2021
Norėtųsi skaityti ir galvoti, kaip ten, pas juos viskas suvelta, bet į galvą lenda kita mintis - kad mes patys ne kitokie, ypač tie, katrie arčiau sienų gimę, augę ar nuo tų vietų kilę, katrų tėvai per karą, po karo ir pirmaisiais nepriklausomybės metais užsiėmė neaišku kuo, katriems tenka susikurti nepapasakotas istorijas ir prisitaikyti prie numanomų taisyklių. Gal ne taip aštriai, ne taip skirtingai, ne taip jautriai, bet iš esmės pas mus tas pats. Ir dėl to čia ne vien tolima Balkanų istorija ir skaitosi nebe kaip egzotika.
June 28, 2021
Tiesiai į mėgstamiausių autorių lentyną!
https://knyguziurkes.com/2021/06/28/f...
https://knyguziurkes.com/2021/06/28/f...
June 4, 2023
Ho avuto il piacere di conoscere l’autore a Testo, a Firenze, il 26 febbraio scorso: a presentare il libro c’era Marco Balzano.
Questo libro è stata una bellissima scoperta sia come storia sia come scrittura.
Questa saga famigliare attraversa più di settant’anni: dalla metà del secolo scorso fino ai giorni nostri. Cosa resta dopo tante divisioni razziali e dopo la guerra in Bosnia, dopo che le colonne della famiglia di Jadran sono morte?
C’è un testimone silenzioso che riesce a sopravvivere quasi indenne a tutte queste tempeste: il fico nel giardino del nonno.
“Andai verso il fico, sotto il quale il nonno aveva messo una panca di legno, di lì, soleva dire, guardava come crescevano i suoi frutti. Il braccio mi si allungò da solo verso i rami, e palpai uno dei frutti. Non ne distinguevo il colore nell’oscurità, ma per turgore e morbidezza constatai che era il tempo dei fichi, il tempo della marmellata del nonno.”
Jadran proverà a ricostruire la propria storia familiare, per ritrovare le proprie origini e riscoprire la propria identità.
“Alla fine, a sopraffarmi non furono i ricordi. Dopo la sua morte sarebbero stati gli stessi di prima. A sopraffarmi furono le immagini dei giorni a venire che ci erano stati sottratti. E l’immagine malinconica dell’albero solitario di fronte alla casa vuota del nonno, che fissa la porta chiusa.”
E dove la storia è lacunosa, Jadran inventa, per spiegare ciò che non può essere spiegato
“Vuoi che ti ammetta che le mie storie sono solo mappe delle mie paure che cercano di allontanarmi da te? Ti confesso tutto, ma solo se tu, Anja, puoi amare qualcuno che è pieno di una rabbia che non ha nome, di una rabbia che non ha storia, di una rabbia che non sarai mai in grado di capire, perché io stesso non riuscirò mai a capirla. Forse hai ragione, Anja, forse il mio passato in realtà non sono io, forse è solo la mia esigenza infantile di dare un senso a ciò che non ha senso, forse il mio inventare storie è un’ingenua follia perché niente è così semplice e noi non siamo così semplici, e forse in questo mondo non dovrebbero esserci storie perché tutte le storie sono qui solo per spiegarci ciò che non può essere spiegato.”
Un romanzo che non solo attraversa la grande Storia, ma che prova a far intravedere al lettore quella sfera intima in cui dimorano gli affetti profondi, l’amore, la libertà e tutto ciò che determina quelle scelte che ci rendono ciò che siamo.
“Ma ammettilo, Anja, ne hai paura anche tu, anche tu hai paura di essere solo qualcuno che mi ama infinitamente, ammetti che hai anche tu paura dell’amore, che non è solo amore, ammetti che anche tu sei scappata da me per questo. Ammettiamolo, Anja, che abbiamo tutti paura dell’amore, perché l’amore è talmente poco libero, così terribile. Così bello e così spaventoso. Così bello e così spaventoso. Così bello e così spaventoso. Così bello.”
Bello come questo romanzo!
Questo libro è stata una bellissima scoperta sia come storia sia come scrittura.
Questa saga famigliare attraversa più di settant’anni: dalla metà del secolo scorso fino ai giorni nostri. Cosa resta dopo tante divisioni razziali e dopo la guerra in Bosnia, dopo che le colonne della famiglia di Jadran sono morte?
C’è un testimone silenzioso che riesce a sopravvivere quasi indenne a tutte queste tempeste: il fico nel giardino del nonno.
“Andai verso il fico, sotto il quale il nonno aveva messo una panca di legno, di lì, soleva dire, guardava come crescevano i suoi frutti. Il braccio mi si allungò da solo verso i rami, e palpai uno dei frutti. Non ne distinguevo il colore nell’oscurità, ma per turgore e morbidezza constatai che era il tempo dei fichi, il tempo della marmellata del nonno.”
Jadran proverà a ricostruire la propria storia familiare, per ritrovare le proprie origini e riscoprire la propria identità.
“Alla fine, a sopraffarmi non furono i ricordi. Dopo la sua morte sarebbero stati gli stessi di prima. A sopraffarmi furono le immagini dei giorni a venire che ci erano stati sottratti. E l’immagine malinconica dell’albero solitario di fronte alla casa vuota del nonno, che fissa la porta chiusa.”
E dove la storia è lacunosa, Jadran inventa, per spiegare ciò che non può essere spiegato
“Vuoi che ti ammetta che le mie storie sono solo mappe delle mie paure che cercano di allontanarmi da te? Ti confesso tutto, ma solo se tu, Anja, puoi amare qualcuno che è pieno di una rabbia che non ha nome, di una rabbia che non ha storia, di una rabbia che non sarai mai in grado di capire, perché io stesso non riuscirò mai a capirla. Forse hai ragione, Anja, forse il mio passato in realtà non sono io, forse è solo la mia esigenza infantile di dare un senso a ciò che non ha senso, forse il mio inventare storie è un’ingenua follia perché niente è così semplice e noi non siamo così semplici, e forse in questo mondo non dovrebbero esserci storie perché tutte le storie sono qui solo per spiegarci ciò che non può essere spiegato.”
Un romanzo che non solo attraversa la grande Storia, ma che prova a far intravedere al lettore quella sfera intima in cui dimorano gli affetti profondi, l’amore, la libertà e tutto ciò che determina quelle scelte che ci rendono ciò che siamo.
“Ma ammettilo, Anja, ne hai paura anche tu, anche tu hai paura di essere solo qualcuno che mi ama infinitamente, ammetti che hai anche tu paura dell’amore, che non è solo amore, ammetti che anche tu sei scappata da me per questo. Ammettiamolo, Anja, che abbiamo tutti paura dell’amore, perché l’amore è talmente poco libero, così terribile. Così bello e così spaventoso. Così bello e così spaventoso. Così bello e così spaventoso. Così bello.”
Bello come questo romanzo!
August 24, 2021
Kelios dienos kaip perskaityta knyga, o aš vis dar nežinau ką apie ją rašyti. Tik tiek, ko tikėjausi, tą ir gavau: gerą kūrinį. Rodos, kad kiekvienas žodis tave paliečia ir negali greitai skaityti, nes neišlaikai jų svorio. Skaitysiu viską, kas tik bus jo parašyta. Kad tik rašytų!
Prisipažinsiu, knyga mane sugraudino. Ne iki ašarų, ne. Tiesiog, labai jautriai ir giliai parašyta istorija. Su grauduliu skaičiau tam tikras vietas. Kai pasaulis toks materialus, yra gera skaityti apie meilę. Autorius nenutolsta nuo tapatybės paieškų temos kaip ir "Jugoslavija, mano tėvynė". Suskaldyta šalis, suskaldyti likimai. Figmedis, tarsi gija, sujungianti kelias kartas. Jis vedė ir ves vaisius, nepaisydamas kurioje šalyje auga.
Prisipažinsiu, knyga mane sugraudino. Ne iki ašarų, ne. Tiesiog, labai jautriai ir giliai parašyta istorija. Su grauduliu skaičiau tam tikras vietas. Kai pasaulis toks materialus, yra gera skaityti apie meilę. Autorius nenutolsta nuo tapatybės paieškų temos kaip ir "Jugoslavija, mano tėvynė". Suskaldyta šalis, suskaldyti likimai. Figmedis, tarsi gija, sujungianti kelias kartas. Jis vedė ir ves vaisius, nepaisydamas kurioje šalyje auga.
April 18, 2021
Не ми достави удоволствие тази книга на Войнович. Тръгна много добре и ме увлече, но семейната история е толкова разлята, така объркваща с постоянното движение напред-назад във времето и поглеждането от перспективата на един или друг герой, че в един момент умората и досадата надделяха. Разнищването на любовната история между Ядран и Аня също ми дойде в повече. Може би не съм уцелил и точния момент за "Смокинята", но по принцип очаквам и някаква завръзка, нещо да се случва в книгите, не просто да се осветлява един или друг момент от семейната история. А може и да е голям билдунгсроман, който така и да не съм разбрал добре.
November 7, 2020
Smokva je simbol plodnosti, strasti i pomirenja muških i ženskih principa. U romanu Gorana Vojnovića raste u dvorištu kuće dignute tek nadomak Slovenačke granice, dignute na brzinu i u trci sa ženinom trudnoćom, dignute više iz bunta i principa nego iz ljubavi.
"Uvek je sve iz ljubavi. Samo ljubav nije iz ljubavi"
Izgradio ju je Aleksandar Đorđević, Srbin, da u njoj izrodi kćeri koje će biti Slovenke, i da u njoj primi zeta, koji će biti Bosanac. I time ova priča raste na bratstvu i jedinstvu, raste dok se dižu granice i menjaju nacionalnosti, a Aleksandrovi potomci stasavaju u nekoj potpuno novoj državi. Bez obzira na to, "Smokva" nema onu već stoput u domaćoj književnosti prežvakanu ratnu i jugoraspadnu notu, ima je doduše, ali u usputnom smislu i minimalnoj dozi. Fokus je ovde na ljubavi, generacijskom odnosu između muškarca i žene, svim nezrelostima i nedorečenostima i stvarima pogrešno rečenim u krivo vreme ili pogrešno prećutanim u pravom trenutku. Fokus je takođe i na osećaju pripadnosti, zemlji ili ženi, reci ili čak cipelama. Narator je Jadran, mlad čovek i sam u porodičnom problemu, unuk Aleksandra i Jane. On priču vodi retrogradno, do sadašnjeg trenutka, a u sadašnjem trenutku deda je mrtav, i dok neko utvrđuje zaostavštinu, neko čudne okolnosti njegove smrti, Jadran utvrđuje porodičnu prošlost. Po strukturi, roman veoma podseća na Jergovićeve "Dvori od oraha", s tim što Dvori šire sagledavaju domovinske okolnosti, dok je Smokva generacijski omaž, prava porodična saga, i topla i tužna, i sentimentalna i gorka, i najvažnije, onako naša, mojoj i starijoj od moje generaciji naročito bliska i razumljiva. Druga razlika u odnosu na Dvori je napred-nazad pripovedanje , kao da se priča nepresrano štrika i para, Jadran se kao narator sporadično vraća u sadašnjost, sporadično vodi u svoje detinjstvo, pa majčino devojaštvo, pa dedine srednje godine, pa onda napravi neku kružnu petlju i ponovo vrati na sadašnji momenat, čineći time da se sve osobine i greške njegovih stvaraoca izliju kroz njega, kroz njegove greške i njegove nesigurnosti. Na kraju krajeva, tako smo i napravljeni, kao što mali ogranak reke vodi poreklo od neke veće, od nekog sliva i toka koji se valja preko mnogo kamenja i krivuda preko raznih treseta da bi stvorio baš takav, mineralno specifičan potočić.
Za roman "Smokva", Goran Vojnović je dobio nagradu "Kresnik", koja je Slovenački ekvivalent naše NIN-ove nagdade. Dva prethodna romana ovog mladog autora takođe su ovenčana istom nagradom, na osnovu čega zaključujem da je Vojnović među najboljim piscima koje Slovenija trenutno ima. Najveću medijsku prašinu podigao je njegov roman "Čefurji raus!", preveden kao "Južnjaci marš!", uz napomenu da izraz "čefurji" u slovenačkom žargonu označava stanovnike Slovenije koji vode poreklo od drugih Jugoslovenskih naroda. Sa čefurjima Vojnović je doživeo i policijsko maltretiranje, i političko pomilovanje, a zatim i dodelu nagrada i priznanja. I u "Smokvi" autor ne beži od tog "čefurji" aspekta, ali on je ovde samo zrnce odvaljeno od stene koja je nekad podigla prašinu i uzburkala javnost. U ovom romanu autor je učinio upravo ono što je potrebno da knjigu prihvati svako, možda ne sa oduševljenjem, ali svakako sa uživanjem, jednostavno je uspavao aveti, a probudio ljubav.
"Uvek je sve iz ljubavi. Samo ljubav nije iz ljubavi"
Izgradio ju je Aleksandar Đorđević, Srbin, da u njoj izrodi kćeri koje će biti Slovenke, i da u njoj primi zeta, koji će biti Bosanac. I time ova priča raste na bratstvu i jedinstvu, raste dok se dižu granice i menjaju nacionalnosti, a Aleksandrovi potomci stasavaju u nekoj potpuno novoj državi. Bez obzira na to, "Smokva" nema onu već stoput u domaćoj književnosti prežvakanu ratnu i jugoraspadnu notu, ima je doduše, ali u usputnom smislu i minimalnoj dozi. Fokus je ovde na ljubavi, generacijskom odnosu između muškarca i žene, svim nezrelostima i nedorečenostima i stvarima pogrešno rečenim u krivo vreme ili pogrešno prećutanim u pravom trenutku. Fokus je takođe i na osećaju pripadnosti, zemlji ili ženi, reci ili čak cipelama. Narator je Jadran, mlad čovek i sam u porodičnom problemu, unuk Aleksandra i Jane. On priču vodi retrogradno, do sadašnjeg trenutka, a u sadašnjem trenutku deda je mrtav, i dok neko utvrđuje zaostavštinu, neko čudne okolnosti njegove smrti, Jadran utvrđuje porodičnu prošlost. Po strukturi, roman veoma podseća na Jergovićeve "Dvori od oraha", s tim što Dvori šire sagledavaju domovinske okolnosti, dok je Smokva generacijski omaž, prava porodična saga, i topla i tužna, i sentimentalna i gorka, i najvažnije, onako naša, mojoj i starijoj od moje generaciji naročito bliska i razumljiva. Druga razlika u odnosu na Dvori je napred-nazad pripovedanje , kao da se priča nepresrano štrika i para, Jadran se kao narator sporadično vraća u sadašnjost, sporadično vodi u svoje detinjstvo, pa majčino devojaštvo, pa dedine srednje godine, pa onda napravi neku kružnu petlju i ponovo vrati na sadašnji momenat, čineći time da se sve osobine i greške njegovih stvaraoca izliju kroz njega, kroz njegove greške i njegove nesigurnosti. Na kraju krajeva, tako smo i napravljeni, kao što mali ogranak reke vodi poreklo od neke veće, od nekog sliva i toka koji se valja preko mnogo kamenja i krivuda preko raznih treseta da bi stvorio baš takav, mineralno specifičan potočić.
Za roman "Smokva", Goran Vojnović je dobio nagradu "Kresnik", koja je Slovenački ekvivalent naše NIN-ove nagdade. Dva prethodna romana ovog mladog autora takođe su ovenčana istom nagradom, na osnovu čega zaključujem da je Vojnović među najboljim piscima koje Slovenija trenutno ima. Najveću medijsku prašinu podigao je njegov roman "Čefurji raus!", preveden kao "Južnjaci marš!", uz napomenu da izraz "čefurji" u slovenačkom žargonu označava stanovnike Slovenije koji vode poreklo od drugih Jugoslovenskih naroda. Sa čefurjima Vojnović je doživeo i policijsko maltretiranje, i političko pomilovanje, a zatim i dodelu nagrada i priznanja. I u "Smokvi" autor ne beži od tog "čefurji" aspekta, ali on je ovde samo zrnce odvaljeno od stene koja je nekad podigla prašinu i uzburkala javnost. U ovom romanu autor je učinio upravo ono što je potrebno da knjigu prihvati svako, možda ne sa oduševljenjem, ali svakako sa uživanjem, jednostavno je uspavao aveti, a probudio ljubav.
June 7, 2023
Lyg Gordijaus mazgas susiraizgiusi Balkanų šalių, “kur neapykanta apčiuopiama ir matoma plika akimi”, istorija, ir jos verpetuose blaškomi vienos šeimos kelių kartų likimai.
Ir vis tik gražiausia šioje knygoje buvo apie meilę ir senatvę.
“Juodu gyveno pamažu juos abu dildančią senatvę. Galbūt ji šiek tiek aplenkė jį sendama, bet rytoj abu jau bus vienodai bejėgiai ir vėl viskas bus gerai”.
“Tai - jųdviejų meilės žavesys, dingtelėjo jam. Ji taip ilgai truko, tad dar daug metų turės nykti, kad visai išdiltų.”
“…mes visi baiminamės meilės, nes ji tokia nelaisva, baisi. Tokia nuostabi ir tokia baisi. Tokia nuostabi ir tokia baisi. Tokia nuostabi ir tokia baisi. Tokia nuostabi.”
Ir vis tik gražiausia šioje knygoje buvo apie meilę ir senatvę.
“Juodu gyveno pamažu juos abu dildančią senatvę. Galbūt ji šiek tiek aplenkė jį sendama, bet rytoj abu jau bus vienodai bejėgiai ir vėl viskas bus gerai”.
“Tai - jųdviejų meilės žavesys, dingtelėjo jam. Ji taip ilgai truko, tad dar daug metų turės nykti, kad visai išdiltų.”
“…mes visi baiminamės meilės, nes ji tokia nelaisva, baisi. Tokia nuostabi ir tokia baisi. Tokia nuostabi ir tokia baisi. Tokia nuostabi ir tokia baisi. Tokia nuostabi.”
March 11, 2021
Прочетох "Смокинята" преди няколко дни и смело мога да кажа, че тази книга тотално ме "отвя"! В последните две години не бях чела нещо, което истински да ме грабне. Но "Смокинята"... Ах, "Смокинята" - това е книга, която няма да оставите, докато не прочетете и последното изречение. Роман за свободата, търсенето на себе си, преминавайки през чужди истории, тежестта на изборите, които правим, и последствията от тях.
Read
May 2, 2023Ostala sam ambivalentna do kraja. Verujem...ne verujem, idem... a ne idem i sve u tom stilu. Ova knjiga me nije vezala za sebe. Možda zbog vremenskih skokova i stalnih prelaza od jednog ljubavnog para do drugog koji su me terali da se vracćam i čitam ponovo što me umaralo ili zbog toga sto sam čitala noću, kad se probudim u vučji sat, što me iscrpljivalo. Recimo da je do mene.
February 7, 2023
Well. I cried.
Goranai, noriu, kad rašytum tik man, kad tavo žodžius skaityčiau tik aš, nes man per pavydu tavim dalintis, nors tai ir nesąmonė, nes reikia gėriu dalintis ir iš esmės norėčiau, kad visi tave skaitytų, nes taip būtų teisinga ir pasaulis būtų jautresnis, bet esu tik žmogus, kuris beviltiškai įsimylėjo ir gali būti, kuriam laikui rado savo mėgstamiausią knygą, taip, aš googlinu viską, ką parašei, Goranai, ir devym procentų nieko nesuprantu, nes viskas slovėniškai, bet dabar jau žiūrinėju air bnb Liublijanoje ir suprantu, kad neįpirksiu, bet svajoju, nes noriu įsivaizduoti, kad matau langus to apleisto buto, į kurį tempei pripučiamą čiužinį, kaip ir svajoju perskaityti visas tavo knygas, nes skaitant figmedį tu verki, verki ir juokiesi ir verki ir juokiesi, ir supranti, kad tu irgi lipi į vaikystės namų kiemo figmedį, kurį seniai išaugai, bet vis tiek per dideliu savo svoriu lenki jo šakas, nes ten, kažkur, jau labai arti yra figa ir kai ją rasi ir nuskinsi, tada viskas pasikeis tikrai tikrai. Tikrai tikrai.
Goranai, noriu, kad rašytum tik man, kad tavo žodžius skaityčiau tik aš, nes man per pavydu tavim dalintis, nors tai ir nesąmonė, nes reikia gėriu dalintis ir iš esmės norėčiau, kad visi tave skaitytų, nes taip būtų teisinga ir pasaulis būtų jautresnis, bet esu tik žmogus, kuris beviltiškai įsimylėjo ir gali būti, kuriam laikui rado savo mėgstamiausią knygą, taip, aš googlinu viską, ką parašei, Goranai, ir devym procentų nieko nesuprantu, nes viskas slovėniškai, bet dabar jau žiūrinėju air bnb Liublijanoje ir suprantu, kad neįpirksiu, bet svajoju, nes noriu įsivaizduoti, kad matau langus to apleisto buto, į kurį tempei pripučiamą čiužinį, kaip ir svajoju perskaityti visas tavo knygas, nes skaitant figmedį tu verki, verki ir juokiesi ir verki ir juokiesi, ir supranti, kad tu irgi lipi į vaikystės namų kiemo figmedį, kurį seniai išaugai, bet vis tiek per dideliu savo svoriu lenki jo šakas, nes ten, kažkur, jau labai arti yra figa ir kai ją rasi ir nuskinsi, tada viskas pasikeis tikrai tikrai. Tikrai tikrai.
September 6, 2021
” Ilgai maniau, kad tavo neapykanta atsiranda iš skausmo.<> Dabar man atrodo, kad iš savo gyvenimo galvoje sukūrei didelę istoriją, didelį storą romaną ir tame savo chaose nutiesei raudoną giją, visus mus surišai <>, kad įrodytum, jog viskas, kas nutiko Aleksandrui ir Janai, susiję su tuo, kas nutiko Safetui ir Vesnai<> visi tie gyvenimai susitelkė tavyje, visi apgailestavimai, troškimai, atgailavimai, neviltys ir nusivylimai, dabar viskas susitelkė tavyje ir gyveni tuo toliau, tarsi nė vienas iš šių žmonių nemirė<>”
June 6, 2023
Sudėtingas šimtmetis Balkanuose. Pasakojime lipdoma trijų kartų šeimos istorija iš nuotrupų, nutylėjimų, prisiminimų.
Žmonės, kurie mažai kalba, bet kurių viduje visko verda labai daug.
Nors šiaip tai Jadranui (o ir daugumai kitų veikėjų) turbūt reikėtų rekomenduoti psichologines konsultacijas. Patys savo jausmuose, mintyse, emocijose nesusigaudo. Bet tariasi vien iš nutylėjimų suprantantys kitus, iš anksto nuspėjantys jų reakcijas ir net sugebantys dėl to avansu įsižeisti ar supykti.
Gerai parašytas pasakojimas apie mažai pažįstamus dalykus.
Žmonės, kurie mažai kalba, bet kurių viduje visko verda labai daug.
Nors šiaip tai Jadranui (o ir daugumai kitų veikėjų) turbūt reikėtų rekomenduoti psichologines konsultacijas. Patys savo jausmuose, mintyse, emocijose nesusigaudo. Bet tariasi vien iš nutylėjimų suprantantys kitus, iš anksto nuspėjantys jų reakcijas ir net sugebantys dėl to avansu įsižeisti ar supykti.
Gerai parašytas pasakojimas apie mažai pažįstamus dalykus.
September 23, 2023
Tutto è sempre per amore.
Solo l’amore non è per amore.
Bellissimo romanzo.
Felice di averlo letto!
Solo l’amore non è per amore.
Bellissimo romanzo.
Felice di averlo letto!
May 23, 2021
Чувствен разказ за невъзможността и същевременно всеобхватността на любовта, за семейството и за необходимостта от принадлеждност. Горан Войнич действително е забежителен!
May 18, 2023
"Acolo, jos [termen folosit de sloveni pentru Bosnia-Hertegovina] începuse razboiul, așa că aici, sus, bețiile primiseră un nou impuls. Prietenii lui tata își înecau în alcool frica pentru viața părinților, fraților și a surorilor și nu era ușor să le faci față".
Se estimează că peste 25 000 de cetățeni ai Sloveniei au fost "radiați" după declararea independenței statului ex-iugoslav în 1992. Ei și-au pierdut drepturile fundamentale pentru că nu au vrut sau nu au putut să ceară cetățenia slovenă. Safet, tatăl povestitorului Jadran, a fost unul dintre ei.
Sau nu? Jadran/Goran complică la final autoficțiunea și ne spune că inventăm poveștile pentru a ne justifica faptele și defectele, furia, frustrările, durerea. Nu e prima data când dau peste ideea - și cad de acord cu ea - că istoria e o mistificare și trecutul e singurul pe care îl putem schimba.
Dar făcând pactul de ficțiune, avem istoria foarte interesantă a unei familii multietnice, cu un fiu sloven, un tata bosniac născut în Serbia și o mama născută in Croația, dar mai ales cu un bunic cu tată necunoscut și mama evreică. Fascism, război, comunism, granițe spulberate, identități atribuite cu rigla, alt război, alte identități. Și un smochin care dă familiei singurele ei radăcini.
Se estimează că peste 25 000 de cetățeni ai Sloveniei au fost "radiați" după declararea independenței statului ex-iugoslav în 1992. Ei și-au pierdut drepturile fundamentale pentru că nu au vrut sau nu au putut să ceară cetățenia slovenă. Safet, tatăl povestitorului Jadran, a fost unul dintre ei.
Sau nu? Jadran/Goran complică la final autoficțiunea și ne spune că inventăm poveștile pentru a ne justifica faptele și defectele, furia, frustrările, durerea. Nu e prima data când dau peste ideea - și cad de acord cu ea - că istoria e o mistificare și trecutul e singurul pe care îl putem schimba.
Dar făcând pactul de ficțiune, avem istoria foarte interesantă a unei familii multietnice, cu un fiu sloven, un tata bosniac născut în Serbia și o mama născută in Croația, dar mai ales cu un bunic cu tată necunoscut și mama evreică. Fascism, război, comunism, granițe spulberate, identități atribuite cu rigla, alt război, alte identități. Și un smochin care dă familiei singurele ei radăcini.
July 23, 2021
"Slobodata e prividenie na site prividenija, samo drugo ime na osamenosta"
Ova e kniga za potraga na slobodata i vo ramkite na edna država koja se ruši, i za onaa ličnata vo ramkite na sopstveniot zatvor, vo sebe.
Po smrtta na svojot dedo Aleksandar Gjorgjević, Jadran trgnuva da ja bara svojata sloboda, trgnuva po lavirintite na osamenosta na svoite pretci nadevajki se deka ke si go najde svojot svet i mir i suštinata na svoeto jas. No, može li vo minatoto da se pronajde segašnosta, može li po kopanjeto na tugjata molčalivost da se iznajdat zborovi nikogas neizrečeni koi ti vreskale vo lice mnogu godini nanazad, a ti si ja vrtel glavata, si gi pokrival ušite, si gi zatvaral očite. Ne samo ti, tuku i site onie zad tebe.
I ne, ne e ova kniga za vojnata, ova e samo prikaz na edno otcepuvanje, na edna granica koja go dvoi Aleksandar koj e Srbin, negovite kerki se slovenki (pojma nemam kako e vistinskiot izraz za ženi rodeni vo Slovenija), zetot mu e Bosanec, a kukjata mu e na samata granica pomegju Slovenija i Hrvatska. Kukja izgradena od bunt i princip, no ne so ljubov. A sekogas e se zaradi ljubovta. Samo ljubovta ne e od ljubov.
"Vojnata što site si ja zaslužija"
I Safet (tatkoto na Jadran) koj so svojot bosanski mentalitet ne sakaše da bide Slovenec, i Aleksandar koj so svoeto kaenje i ljubov ostana vo kukjata so svojata dementna Jana, od onaa strana na granicata kade se plakja so kuni. I Maja i Dane i Vesna i na krajot Jana.. Site osven onoj što e vo potraga po odgovorite Jadran..
Ova e kniga za ljubovta no i za tišinata. Za site zborovi izrečeni vo pogrešno vreme, site zborovi nikogas nekažani, site rečenici prekjuteni, misli zatvoreni nikogas ne pušteni. Tišina koja pritiska. Za edno zaminuvanje bez pozdrav, za edno dete napušteno vo tišinata na tatkoviot princip ili nemokj da se otkaze od svojot identitet, pa vo Bosna e Janez, a vo Slovenija e Bosanecot, za negovata pripadnost nikade, za osamenosta za samotijata..
Za dementnosta na Jana, koja e metafora za siot zaborav koj mora da se sluči, bidejki se gradat novi spomeni vo edna nova država i kade seto minato mora da se potisne vo potsvesta, kade mora da se misli poinaku.
Za ljubovta na Aleksandar i nepomirlivista so zaboravot na svojata žena, za negovata žrtva i kaenje.
Na krajot sepak e ova i kniga za smrtta, koja kako edna prezreana smokva pagja, se otkiniva od grankata natežnata od nasobranite životni sokovi koi se izlevaat od njezinata raspukanost.
Potragata na Jadran, sinot na Safet i Vesna, vnukot na Aleksandar, završuva tokmu pod taa smokva, tokmu vo kukjata na granicata, tamu od kade počnuva se. I se kačuva Jadran po stebloto na drvoto ja bara svojata smokva tamu e gore uste edna granka povisoko, ete ja mojata smokva edna e, mora da e skriena pod nekoj list, me čeka mene da ja skinam i da i ja odnesam na Anja, ljubota mi i domot..
Vojnović go čitav i so Čefuri napolje, tamu me naluti, ovde me vooduševi. Taka e i so lugjeto, kako i so knigite i avtorite, taka e vo životot, denes lutina utre nasmevka. Denes živeeš vo edna država, utre veke istata ne e taa, nešto i e dosadeno, mnogu odzemeno.
Odlična, odlična kniga.
Ova e kniga za potraga na slobodata i vo ramkite na edna država koja se ruši, i za onaa ličnata vo ramkite na sopstveniot zatvor, vo sebe.
Po smrtta na svojot dedo Aleksandar Gjorgjević, Jadran trgnuva da ja bara svojata sloboda, trgnuva po lavirintite na osamenosta na svoite pretci nadevajki se deka ke si go najde svojot svet i mir i suštinata na svoeto jas. No, može li vo minatoto da se pronajde segašnosta, može li po kopanjeto na tugjata molčalivost da se iznajdat zborovi nikogas neizrečeni koi ti vreskale vo lice mnogu godini nanazad, a ti si ja vrtel glavata, si gi pokrival ušite, si gi zatvaral očite. Ne samo ti, tuku i site onie zad tebe.
I ne, ne e ova kniga za vojnata, ova e samo prikaz na edno otcepuvanje, na edna granica koja go dvoi Aleksandar koj e Srbin, negovite kerki se slovenki (pojma nemam kako e vistinskiot izraz za ženi rodeni vo Slovenija), zetot mu e Bosanec, a kukjata mu e na samata granica pomegju Slovenija i Hrvatska. Kukja izgradena od bunt i princip, no ne so ljubov. A sekogas e se zaradi ljubovta. Samo ljubovta ne e od ljubov.
"Vojnata što site si ja zaslužija"
I Safet (tatkoto na Jadran) koj so svojot bosanski mentalitet ne sakaše da bide Slovenec, i Aleksandar koj so svoeto kaenje i ljubov ostana vo kukjata so svojata dementna Jana, od onaa strana na granicata kade se plakja so kuni. I Maja i Dane i Vesna i na krajot Jana.. Site osven onoj što e vo potraga po odgovorite Jadran..
Ova e kniga za ljubovta no i za tišinata. Za site zborovi izrečeni vo pogrešno vreme, site zborovi nikogas nekažani, site rečenici prekjuteni, misli zatvoreni nikogas ne pušteni. Tišina koja pritiska. Za edno zaminuvanje bez pozdrav, za edno dete napušteno vo tišinata na tatkoviot princip ili nemokj da se otkaze od svojot identitet, pa vo Bosna e Janez, a vo Slovenija e Bosanecot, za negovata pripadnost nikade, za osamenosta za samotijata..
Za dementnosta na Jana, koja e metafora za siot zaborav koj mora da se sluči, bidejki se gradat novi spomeni vo edna nova država i kade seto minato mora da se potisne vo potsvesta, kade mora da se misli poinaku.
Za ljubovta na Aleksandar i nepomirlivista so zaboravot na svojata žena, za negovata žrtva i kaenje.
Na krajot sepak e ova i kniga za smrtta, koja kako edna prezreana smokva pagja, se otkiniva od grankata natežnata od nasobranite životni sokovi koi se izlevaat od njezinata raspukanost.
Potragata na Jadran, sinot na Safet i Vesna, vnukot na Aleksandar, završuva tokmu pod taa smokva, tokmu vo kukjata na granicata, tamu od kade počnuva se. I se kačuva Jadran po stebloto na drvoto ja bara svojata smokva tamu e gore uste edna granka povisoko, ete ja mojata smokva edna e, mora da e skriena pod nekoj list, me čeka mene da ja skinam i da i ja odnesam na Anja, ljubota mi i domot..
Vojnović go čitav i so Čefuri napolje, tamu me naluti, ovde me vooduševi. Taka e i so lugjeto, kako i so knigite i avtorite, taka e vo životot, denes lutina utre nasmevka. Denes živeeš vo edna država, utre veke istata ne e taa, nešto i e dosadeno, mnogu odzemeno.
Odlična, odlična kniga.
July 16, 2023
Labai mėgstu knygas apie šeimos ir asmeninius santykius, dramas ir, jei gerai pamenu, iki šiol į mano rankas patekdavo tos, kurios parašytos iš moters perspektyvos. O ši knyga - iš vyro perspektyvos. Ir man labai patiko!
Labai gražiai parašyta, labai įdomus pasakojimas, o pabaiga iš vis nuos-ta-bi!
“Iki Janos Benedeičič ir Aleksandro Džordževičiaus kapo buvo daugiausiai penkiasdešimt metrų, bet tai buvo vienas iš tų kelių, kurių negali tiesiog nueiti. Šį kelią reikia nukeliauti.”
“Regis, esi pasakęs, kad turi problemų, nes tavo pasaulyje, tame, kuris iš tikrųjų yra tavo, visai nėra tavo pėdų, yra tik kitų žmonių pėdos ir tu jomis žengi.”
Labai gražiai parašyta, labai įdomus pasakojimas, o pabaiga iš vis nuos-ta-bi!
“Iki Janos Benedeičič ir Aleksandro Džordževičiaus kapo buvo daugiausiai penkiasdešimt metrų, bet tai buvo vienas iš tų kelių, kurių negali tiesiog nueiti. Šį kelią reikia nukeliauti.”
“Regis, esi pasakęs, kad turi problemų, nes tavo pasaulyje, tame, kuris iš tikrųjų yra tavo, visai nėra tavo pėdų, yra tik kitų žmonių pėdos ir tu jomis žengi.”
December 31, 2021
"I think you've convinced yourself that you are the logical conclusion of everything that happened in Momjan, Otoka, Ljubljana, in Buje and wherever else; that all those lives join together in you; all the regret, remorse, longing, despair and disappointment, all of that is now within you, and lives on inside you, as if none of those people had ever died, as if all of those people were trapped inside you, like in a closet, frozen in time."
Towards the end of the book, Jadran asks his wife, "what am I left with, when left without my story... one that I've used to understand what I feel when left alone with my own self." Such a sentiment frames the hinge of Vojnović's book perhaps, translated brilliantly from the Slovene by Olivia Hellewell. What is history after all but the stories we tell ourselves about our past and our ancestors, moulded by the fickle nature of memory, altered by narrative necessity. Without them we are all left in the dark, fumbling alone.
This recollection by (re)invention moves across time and places, working as intimate character studies and the lives of a family shaped by the changing space they inhabit as new lines and borders crop up, pieced together bit by bit as a full picture emerges, hovering silently between truth and conjecture. There is a need to understand, to comprehend, to render life in all its complexity as a simplistic relationship of cause and effect with events carefully arranged one after another, to cage disorder—all wrapped up in luscious prose.
(I received a finished copy from the publisher in exchange for an honest review.)
July 22, 2016
"Vedno je vse iz ljubezni. Le ljubezen ni iz ljubezni."
Vojnovićev tretji roman je presunljiva in prepletena družinska zgodba treh generacij, ki se vsaka zase utaplja v znoju lastnih zaljubljenosti, zavajanj, zakonskih zvestob, zablod, zamer ter zavračanj in tako, s tihim in neizrekljivim glasom, pušča usodne brazde na ljudeh, ki za razumevanje svoje nemirne notranjosti iščejo stik z njimi. Brazde, ki naposled veliko razgalijo, toda zaradi tega ni olajšanja. Vsaj ne po pričakovanjih.
Vojnovićev tretji roman je tudi njegov najboljši roman. Še več, to je brez dvoma eno boljših letošnjih branj.
"Današnji časi, se mi zdi, nas spreminjajo hitreje, kot se nam uspeva spoznavati. Le majhna nepozornost, le hipna odsotnost, in že se znajdeš ob neznancu, njegove besede ti postanejo nerazumljive, njegove misli neslišne, njegovi pogledi nerazpoznavni. In že ne moreš uslišati njegovih želja ne zadovoljiti njegovih potreb. In potem se užaljen umika stran, ti pa ne veš, kako se ga prikliče nazaj."
Zgodbo pripoveduje Jadran, sin tretje generacije, ki je postavljen pred na videz nerešljivo uganko, zakaj je iz varnega zavetja odnosa, spletenega iz srednješolske vročice hormonov, odšla Anja, s katero ima otroka Marka. Odgovora ni na dlani, zato se Jadran, da bi vsaj poskusil razumeti, kaj se dogaja, poglobi v trhlo vez na silo zlepljenih spominov, na katerih sloni družinska kronika in njega sestavljajo v nejasno sliko..............
Več na: http://www.damjanzorc.net/figa/
Vojnovićev tretji roman je presunljiva in prepletena družinska zgodba treh generacij, ki se vsaka zase utaplja v znoju lastnih zaljubljenosti, zavajanj, zakonskih zvestob, zablod, zamer ter zavračanj in tako, s tihim in neizrekljivim glasom, pušča usodne brazde na ljudeh, ki za razumevanje svoje nemirne notranjosti iščejo stik z njimi. Brazde, ki naposled veliko razgalijo, toda zaradi tega ni olajšanja. Vsaj ne po pričakovanjih.
Vojnovićev tretji roman je tudi njegov najboljši roman. Še več, to je brez dvoma eno boljših letošnjih branj.
"Današnji časi, se mi zdi, nas spreminjajo hitreje, kot se nam uspeva spoznavati. Le majhna nepozornost, le hipna odsotnost, in že se znajdeš ob neznancu, njegove besede ti postanejo nerazumljive, njegove misli neslišne, njegovi pogledi nerazpoznavni. In že ne moreš uslišati njegovih želja ne zadovoljiti njegovih potreb. In potem se užaljen umika stran, ti pa ne veš, kako se ga prikliče nazaj."
Zgodbo pripoveduje Jadran, sin tretje generacije, ki je postavljen pred na videz nerešljivo uganko, zakaj je iz varnega zavetja odnosa, spletenega iz srednješolske vročice hormonov, odšla Anja, s katero ima otroka Marka. Odgovora ni na dlani, zato se Jadran, da bi vsaj poskusil razumeti, kaj se dogaja, poglobi v trhlo vez na silo zlepljenih spominov, na katerih sloni družinska kronika in njega sestavljajo v nejasno sliko..............
Več na: http://www.damjanzorc.net/figa/
February 12, 2018
Osim što smo Vojnović i ja ista generacija, oboje rođeni u Sloveniji od roditelja NeSlovenaca, imamo i vrlo slične poglede na svijet.
Neću otkrivati radnju romana da ne pokvarim dojam budućim čitateljima. Samo ću reći da me "Smokva" vratila u djetinjstvo, prisjetila me tinejdžerskih dana. Prisjetila me devedesetih kad su naši roditelji odjednom morali birati tko smo, što smo, kao da nacionalnost definira nas kao osobu, naše ja. Moram priznati da me je malo frustrirao svojom sveznalošću. Odakle on (pripovjedač, tj. Jadran) zna što se točno događalo u Safetovoj ili Aleksandrovoj glavi? Odakle mu točni podaci iz njihovih života? Ali kad je Anji priznao da je to njegova verzija, plod njegove mašte kojim je popunio rupe, samo sam kimnula glavom: "I ja sam to radila."
Nedefinirani kraj me oduševio. Imam osjećaj da i ja posežem za smokvom. I isto se kao i Jadran nadam da je na nekoj višoj grani.
Neću otkrivati radnju romana da ne pokvarim dojam budućim čitateljima. Samo ću reći da me "Smokva" vratila u djetinjstvo, prisjetila me tinejdžerskih dana. Prisjetila me devedesetih kad su naši roditelji odjednom morali birati tko smo, što smo, kao da nacionalnost definira nas kao osobu, naše ja. Moram priznati da me je malo frustrirao svojom sveznalošću. Odakle on (pripovjedač, tj. Jadran) zna što se točno događalo u Safetovoj ili Aleksandrovoj glavi? Odakle mu točni podaci iz njihovih života? Ali kad je Anji priznao da je to njegova verzija, plod njegove mašte kojim je popunio rupe, samo sam kimnula glavom: "I ja sam to radila."
Nedefinirani kraj me oduševio. Imam osjećaj da i ja posežem za smokvom. I isto se kao i Jadran nadam da je na nekoj višoj grani.
Displaying 1 - 30 of 136 reviews