Petar Pan: ili Dječak koji nije htio odrasti

Poglavlje 1.

Petar je stigao

Sva djeca, osim jednog djeteta, odrastu. Brzo doznaju da će odrasti, a Wendy je to doznala ovako… Jednoga dana kada je imala dvije godine igrala se u vrtu, te je ubrala još jedan cvijet i s njim otrčala svojoj majci. Mora da je izgledala vrlo dražesno, jer je gospođa Darling stavila ruku na srce i uzdahnula: – O, zašto ne možeš ostati ovakva zauvijek! – To je bilo sve što su njih dvije o toj temi rekle, ali od tada Wendy je znala da mora odrasti. To uvijek znaš nakon što navršiš dvije godine. Dvije godine početak su kraja.

Dakako, živjele su na broju 14, a sve dok Wendy nije došla na svijet, njezina je majka bila glavna. Bila je ona lijepa dama, romantične duše i slatkih vrckavih usta. Njezina romantična duša bila je poput malih kutijica koje stoje jedna unutar druge, kakve dolaze s čarobnog Istoka: koliko god da ih otvoriš, uvijek ima još jedna. A njezina slatka vrckava usta imala su na sebi jedan poljubac kojega Wendy nikada nije mogla dobiti, iako je bio tamo, savršeno vidljiv u desnom uglu.

Gospodin Darling ju je osvojio ovako: dok je bila djevojčica, mnoga gospoda koji su tada bili dječaci istovremeno su otkrili da je vole, pa su svi potrčali prema njezinoj kući da je zaprose, osim gospodina Darlinga koji je uzeo kočiju, prvi stigao, te je tako dobio. Dobio ju je posve, osim one zadnje kutijice i poljupca. On nikada nije ništa doznao o toj kutijici, a s vremenom je i odustao od traženja poljupca. Wendy je mislila da bi ga osvojiti možda mogao Napoleon, ali mogu i njega zamisliti kako pokušava, a onda ljut odlazi zalupivši vratima.

Gospodin Darling hvalio se Wendy da ga njezina majka ne samo voli nego i poštuje. Bio je on od onih dubokoumnih ljudi koji sve znaju o dionicama i obveznicama. Naravno, o tome zapravo nitko ne zna sve, ali se činilo da on ipak ponešto zna pa je često govorio da su dionice narasle a obveznice pale, na način zbog kojega bi ga svaka žena poštovala.

Gospođa Darling udala se u bijelom, te je ispočetka kućne troškove vodila savršeno, gotovo pa radosno, tako da joj niti jedna prokulica ne bi promakla. No, s vremenom bi joj se počelo događati da izostavi i čitavu cvjetaču, a umjesto njih počele su se pojavljivati slike beba bez lica. Crtala je njih umjesto da zbraja. To su bile njezine želje.

Prva je došla Wendy, potom John, pa Michael.

Tjedan ili dva nakon što je Wendy stigla na svijet bilo je upitno hoće li je moći zadržati, jer su to bila još jedna usta koja je trebalo hraniti. Gospodin Darling se njome strašno ponosio, ali on je bio častan čovjek, pa je sjeo na rub kreveta gospođe Darling, držeći je za ruku i računajući troškove, dok ga je ona zabrinuto gledala. Ona je željela pokušati, pa neka bude što bude, ali to nije bio njegov stil. Njegov je stil bio uzeti olovku i papir, a kada bi ga ona smela svojim prijedlozima, on bi opet počeo ispočetka.

– Sada me ne prekidaj – zamolio bi je.

– Imam ovdje jednu funtu i sedamnaest šilinga,[1] i još dvije i šest u uredu. Mogu se odreći kave u uredu, a to je recimo deset šilinga, što je dvije funte, devet šilinga i šest penija, s tvojih osamnaest i tri to daje tri funte devet šilinga i sedam penija, uz pet nula nula na mojoj čekovnoj knjižici to je osam devet sedam – tko se to miče? – osam devet sedam, zarez, pamtim sedam – ne govori – mojih, i jedna funta koju si posudila onom čovjeku što nam je došao na vrata – tiho, dijete – zarez i pamtim dijete – eto, gotovo je – jesam li rekao devet devet sedam? Da, rekao sam devet devet sedam. Pitanje je: možemo li izdržati jednu godinu s devet devet sedam?

– Naravno da možemo, George – povikala je ona. No ona je, kada je u pitanju bila Wendy, bila pristrana, a on je između njih dvoje zasigurno bio čvršći karakter.

– Ne zaboravi zaušnjake – upozorio ju je gotovo prijeteći i potom nastavio: – Zaušnjaci jednu funtu, to sam zabilježio, ali usudio bih se reći da će to prije biti trideset šilinga – nemoj govoriti – pa ospice jedan pet, rubeola pola gvineje,[2] što daje dva petnaest šest – ne mrdaj prstom – hripavac recimo petnaest šilinga – i tako je to išlo, a zbroj je svaki put ispadao drugačiji. No na kraju Wendy se jedva provukla, nakon što su se zaušnjaci sveli na dvanaest i šest, a ospice i rubeola svele pod jednu stavku.

S istim se uzbuđenjem dočekao i John, a Michael se jedva provukao. Obojicu su zadržali, pa ih se uskoro svo troje moglo vidjeti kako u redu idu u vrtić gospođice Fulsom, u pratnji svoje dadilje.

Gospođa Darling uvijek je sve voljela raditi kako treba, a gospodin Darling strastveno je želio biti baš poput svojih susjeda. Zato su, dakako, imali dadilju. Kako su zbog količine mlijeka koju su njihova djeca pila bili siromašni, ta dadilja je bila pravi newfoundlandski pas, zvan Nana, koja nije pripadala nikome određenome dok je Darlingovi nisu zaposlili. Ona je uvijek smatrala da su djeca važna. Darlingovi su je upoznali u Kensingtonskim vrtovima,[3] gdje je provodila najveći dio svog slobodnog vremena zavirujući u dječja kolica. Zbog toga su je nemarne dadilje jako mrzile. Ona bi ih slijedila do njihovih domova, a one bi se na to žalile svojim gazdaricama. Pokazalo se da je ona pravo blago od dadilje. U vrijeme kupanja bila je vrlo pažljiva, a budila se u svako doba noći ako bi jedan od njezinih štićenika i najtiše zaplakao. Naravno, njezina pseća kućica bila je u dječjoj sobi. Imala je dar prepoznati kada je kašalj ozbiljna stvar za koju ne treba imati razumijevanja, a kada je potrebno zbog njega staviti čarapu oko vrata. Vjerovala je do svog zadnjeg dana u staromodne lijekove kao što je list rabarbare,[4] te je uvijek ispuštala prezirne zvukove kada bi se razgovor poveo o svim tim novotarijama kao što su bakterije i tome slično. Gledati je kako djecu prati u vrtić bila je prava lekcija iz odgoja: smireno bi pored njih hodala kada su se ponašala kako treba, a kada bi zastranili, tjerala ih je natrag u red. U dane kada je John igrao nogomet, ni jedan jedini put nije zaboravila njegov džemper, a kada se činilo da bi moglo kišiti, obično je u zubima nosila kišobran. U podrumu vrtića gospođice Fulsom bila je jedna soba u kojoj su dadilje mogle čekati. Dadilje bi sjele na klupe, dok bi Nana legla na pod, ali to je bila jedina razlika. One su se pravile da je ne primjećuju jer su smatrale da ima niži društveni status od njih, a ona je prezirala njihove brbljarije. Nije voljela ako su prijatelji gospođe Darling posjećivali dječju sobu, ali kada bi ipak došli, najprije bi Michaelu strgnula pregačicu i navukla mu onu s plavim porubom, pa bi ulickala Wendy, a Johnu popravila crtu u kosi.

Ni jedna dječja soba zasigurno se nikad nije vodila ispravnije. Gospodin Darling je to znao, ali se svejedno ponekad s nelagodom propitkivao što o tome govore susjedi.

Morao je paziti na svoj položaj u društvu.

Nana ga je zabrinjavala i zbog još nečega. Ponekad je imao osjećaj da mu se ona ne divi. – Sigurna sam da ti se strahovito divi – uvjeravala bi ga gospođa Darling, a onda bi dala znak djeci da budu jako dobra prema ocu. Uslijedilo bi lijepo plesanje, u koje bi se ponekad s njihovim dopuštenjem uključila i Liza, njihova jedina druga sluškinja. U svojoj dugoj suknji i sa služinskom kapom izgledala je poput patuljka, premda se, kada su je zaposlili, zarekla da se nikada više neće ponašati kao da joj je deset godina. Kako bi veselo poskakivali! A najveselija od svih bila je gospođa Darling, koja bi izvodila piruete toliko divlje da je sve što se od nje moglo vidjeti bio samo onaj poljubac, pa bi ga, ako bi netko tada poletio prema njoj, mogao i dobiti. Nikada na svijetu nije bilo jednostavnije i sretnije obitelji, dok se nije pojavio Petar Pan.

Gospođa Darling prvi put je čula za Petra kada je svojoj djeci pospremala glave. Običaj je svake dobre majke da noću, dok njezina djeca spavaju, prokopa po njihovim glavama i stvari dovede u red za sljedeće jutro, stavljajući na pravo mjesto mnoštvo stvari koje su tijekom dana odlutale. Kada biste mogli ostati budni (a to naravno ne možete!), vidjeli biste da i vaša majka to čini i bilo bi vam jako zanimljivo gledati je. To je nalik pospremanju ladica. Vidjeli bi je kako, pretpostavljam, na koljenima veselo zastaje nad nekim od sadržaja u vašim glavicama, pitajući se gdje li ste samo to pokupili, kako otkriva slatke i ne toliko slatke stvari, pa jedno od tih otkrića pritišće uz obraz kao da je slatko mače, a drugo žurno sklanja s očiju. Kada se ujutro probudite, sve zločestoće i ružne misli s kojima ste otišli u krevet već su posložene, smanjene i pospremljene u dnu vaših glava, a na vrhu, lijepo prozračene, raširene su vaše ljepše misli, spremne da ih odjenete.

Ne znam jeste li ikada vidjeli kartu nečije glave. Liječnici ponekad crtaju karte vaših drugih dijelova tijela, pa vaša karta može biti baš zanimljiva. No zamislite ih kako crtaju kartu dječje glave, koja ne samo da je zbrkana, nego se i stalno vrti u krug. U njoj ima cik-cak linija koje izgledaju baš kao grafikon tvoje temperature u bolnici, što su vjerojatno ceste na otoku, jer je Nigdjezemska uvijek više ili manje otok koji na sebi ovdje i ondje ima zapanjujuće mrlje boje, koraljne grebene i zgodna plovila na sidrištu, divljake i usamljene jazbine, i patuljke koji su najčešće krojači, i pećine kroz koje teče rijeka, i prinčeve koji imaju šestoro starije braće, i kolibu koja brzo propada, i jednu malecku staricu zakrivljena nosa. No bila bi to sasvim jednostavna karta kada bi ovo pobrojano bilo sve, ali na njoj su također i prvi dan škole, vjera, očevi, okruglo jezerce, šivanje, ubojstva, vješanja, glagoli s dativom, dan čokoladnog pudinga, stavljanje naramenica, brzalica »Riba ribi grize rep«, tri penija zato što si sam sebi iščupao zub, i tako dalje, a sve su one ili dio otoka ili dio neke druge karte koja probija kroz prvu, a sve je to zbilja zbunjujuće, pogotovo zato što ništa ne želi stajati na miru.

Naravno, različite Nigdjezemske znaju biti jako raznolike. Johnova, na primjer, ima lagunu preko koje lete plamenci, a on po njima puca iz puške, dok Michaelova, koja je jako mala, ima plamenca preko kojega lete lagune. John živi na brodu prevrnutom naopačke na pijesku, Michael u vigvamu,[5] Wendy u kući od vješto spletenog lišća. John nema prijatelja, Michael prijatelje ima samo noću, Wendy ima ljubimca vuka kojega su roditelji napustili. No sve u svemu, njihove Nigdjezemske slične su među sobom kao što su međusobno slični članovi obitelji, pa kada stoje mirno jedan pored drugoga, možeš reći da imaju slične nosove i tako dalje. Na tim su čarobnim obalama djeca koja se igraju zauvijek nasukala svoje brodove. I mi smo također bili tamo. Još uvijek možemo čuti valove, iako se tamo više nikada nećemo iskrcati.

Od svih prekrasnih otoka Nigdjezemska je najugodniji i najkompaktniji. Nije prevelik i rastegnut, znate, s dosadnim razmakom od jedne do druge pustolovine, nego je lijepo zbijen. Kada se na nju preko dana igrate stolicama i stolnjakom, to nije ni najmanje strašno, ali dvije minute prije nego zaspite Nigdjezemska postaje posve stvarnom. I upravo zato postoje noćne svjetiljke.

Povremeno bi, putujući kroz glave svoje djece, gospođa Darling pronašla stvari koje nije mogla razumjeti, a jedna od tih posve nerazumljivih stvari bila je riječ »Petar«. Ona nije poznavala nijednog Petra, no ipak, on bi se tu i tamo pojavio u Johnovoj i Michaelovoj glavi, dok je Wendyna glava bila posvuda išarana njegovim imenom. Njegovo je ime bilo ispisano debljim slovima od drugih riječi, a dok bi gospođa Darling u njega zurila, osjećala je da ono izgleda nekako čudno napuhano.

– Da, on je baš napuhan – priznala je Wendy žalosno. Majka ju je naime ispitivala.

– Ali tko je on, mazo moja?

– On je Petar Pan, znaš, majko.

Gospođa Darling ispočetka nije znala, ali kad se prisjetila svog djetinjstva, sjetila se Petra Pana za kojega su govorili da živi s vilama. O njemu su kružile čudne priče, kao na primjer ona da kada neko dijete umre, on dio puta putuje s njim da se ne bi bojalo. U to je vrijeme gospođa Darling u njega vjerovala, ali sada, nakon što se udala i opametila, posve je sumnjala u mogućnost postojanja nekog takvog.

– Osim toga – rekla je majka Wendy – on bi do sada već odrastao.

– O, ne, on nije odrastao – Wendy joj je povjerljivo rekla – i baš je moje veličine. – Htjela je reći da je njezine veličine i duhovno i tjelesno. Nije znala kako to zna, ali je naprosto znala.

Gospođa Darling posavjetovala se s gospodinom Darlingom, ali se on samo podrugljivo nasmijao. – Upamti što ću ti reći – reče on – to je neka glupost koju je Nana stavila u njihove glave. Takva ideja na um može pasti samo psu. Pusti to, izvjetrit će samo od sebe.

No nije izvjetrilo. Uskoro je nezgodni dječak zaista neugodno iznenadio gospođu Darling.

Djeca mogu doživjeti najčudnije pustolovine a da im to uopće ne predstavlja problem. Na primjer, sjete se spomenuti, tjedan dana nakon što se to dogodilo, da su, kada su bila u šumi, susrela svog pokojnog oca i s njime se poigrala. I baš je na takav opušten način Wendy jednoga jutra došla do jednog uznemirujućeg otkrića. Na podu dječje sobe pronašli su ne-što lišća nekog stabla, koje sigurno tamo nije bilo kada su djeca otišla u krevet. Gospođa Darling nad njim se dugo iščuđavala, kad joj je Wendy uz tolerantan smiješak rekla:

– Mislim da je to opet taj Petar!

– Kako to misliš, Wendy?

– Baš je ružno od njega što ne briše noge – rekla je Wendy uzdahnuvši. Ona je bila uredno dijete.

Kao da je to nešto sasvim normalno, objasnila je da misli da Petar ponekad noću dolazi u dječju sobu, pa sjedne na nogu njezinog kreveta i svira joj u svoju sviralu. Nažalost, nikada se nije probudila, pa nije znala kako to zna, ali je naprosto znala.

– Kakve to besmislice govoriš, zlato? Nitko ne može ući u kuću bez kucanja.

– Mislim da on ulazi kroz prozor – rekla je ona.

– Ljubavi moja, pa ovo je treći kat!

– Zar lišće nije bilo baš pod prozorom, majko?

I to je bilo sasvim istinito: lišće su pronašli baš pored prozora.

Gospođa Darling nije znala što da