Fidija, grč. Pheidias, (Atena, oko 500. pr. Kr. – ?, 438. pr. Kr.) je bio najslavniji grčki kipar svog vremena.
Njegovo kiparstvo je sinonim za najčišći izraz zrele klasike i ideal harmoničneravnoteže božanskog i ljudskog. Sintetizirao je duh, snagu i strast koji su se rodili u okviru Periklovih političko-religioznih koncepcija i u ozračju atenske demokracije.
Autor koji je dao pečat jednoj razvojnoj fazi grčke umjetnosti poznat je samo po kopijama i replikama, te nekoliko škrtih vijesti iz antičkih izvora (Plutarh, Plinije i Pauzanija). Po antičkim izvorima, Fidija je bio učenik Hegije.
Zapamćen je u antičkoj tradiciji kao čuveni majstor dviju golemih skulptura izrađenih u hrizelefantinskoj tehnici (sklapanje dijelova izlivenih u bronci): Atena Partenos (Atena Djevica) i Zeusa Olimpijskog.
Periklo mu je 448. g. Pr. Kr. povjerio nadzor nad gradnjom Partenona na atenskoj Akropoli na kojoj je uradio sve plastične ukrase.
Antički izvori spominju i nekoliko njegovih učenika: Alkmen, Kolot i Agorakrit...
Nedugo nakon početaka prve civilizacije koja se rodila u Mezopotamiji (današnji Irak i Sirija) oko 3500 g. p. K. javljaju se i najranija gradska naselja na rijeci Indu (oko 3000. g. p. K.). Gradovi kao Mohendžo-daro i Harappa bili su najveći i najrazvijeniji. Mohendžo-daro je zauzimao je 60 hektara površine, imao je pravokutni oblik i oko 40000 stanovnika, a važnije građevine (poput citadele, škole, najstarije kupaonice i kanalizacije na svijetu) bile su izgrađene od opeke (pečene cigle)...